hrvatski

Usporedba osjetljivosti in vitro U. urealyticum i M. hominis izoliranih u bolesnika s urogenitalnim infekcijama s učinkovitošću provedenog liječenja

Kliničko značenje izolata U. urealyticum i M. hominis velik je problem, jer su one dio normalne flore urogenitalnih sluznica u odrđenom postotku ljudi pa sama njihova izolacija nije jednoznačni dokaz infekcije. Neosporna je etiološka povezanost U. urealyticum s negonokoknim uretritisom, uretralnim sindromom, cervicitisom, komplikacijama trudnoće, te infertilitietom. M. hominis uzročnik je upalne bolesti male zdjelice, postpartalnih i postabortalnih febrilnih stanja, te pijelonefritisa. I U. urealyticum i M. hominis mogu u novorođenčeta uzrokovati sepsu, meningitis, uplu pluća i kroničnu plućnu bolest, a u imuokompromitiranih osoba cijeli niz različitih lokaliziranih i općih infekcija. Cilj ovoga istraživanja bio je utvrditi učestalost U. urealyticum i M. hominis kao etioloških čimbenika negonokoknog uretritisa, uretralnog simdroma i cervicitisa, utvrditi njihovu osjetljivost in vitro prema doksiciklinu i eritromicinu, i usporediti ju s usjehom provedene antimikrobne terapije. Metode i bolesnici: U ovo retrospektivno ispitivanje uključeno je 69 bolesnica i 20 bolesnika. Svi su bili stariji od 16 godina. U svih je bila isključena infekcija gonokokom, C. trachomatis, vaginalnim trihomonasom, G. vaginalis, a ako je postojala klinička sumnja, i genialnim herpesom. U svih su bili prisutni simptomi i znakovi uretritisa, uretralnog sindroma i cervicitisa. Etiologija bolesti dokazana je izolacijom U. urealyticum i/ili M. hominis semikvantirativnom metodom kultivacije i dokaza antimikrobne osjetljivosti Mycoplasma ist (Bio Merieux). Antimikrobna terapija (doksiciklin 2 x 100 mg kroz 7 dana ili eritromicin 4 x 500 mg kroz 7 dana) odrđena je najčešće prema nalazu antibiograma. Terapija je primjenjena i u partnera. Klinička i bakteriološka djelotvornost provedenog liječenja procijenjena je unutar 1-2, te 4-5 tjedana nakon terapije. Rezultati: U. urealyticum bila je uzročnikom 41.8% negonokoknih uretritisa, 39.1% akutnog uretralnog sindroma i 28% cervicitisa. Dvojna infekcija U. urealyticum i M. hominis bila je uzročnikom 21.9% cervicitisa. M. hominis bila je uzročnikom 5% cervicitisa. U in vitro ispitivanju 68 sojeva U. urealyticum, osjetljivost prema doksiciklinu pokazalo je 92.6%, a prema eritromicinu 54.4% sojeva. Od 4 izolirana soja M. hominis tri su bila osjetljiva prema doksiciklinu. Od 75 bolesnika koji su primili odgovarajuću antimikrobnu terapiju klnički je izliječeno 65 (86.7%) bolesnika, poboljšano 8 (10.7%), a neizlječeno dvoje (2.6%) bolesnika, a U. urealticum i/ili M. hominis iskorijenjena je u 72 (96%) bolesnika. Neprimjerena antimikrobna terapija primjenjena je u 72 (96%) bolesnika. Neprimjerena antimikrobna terapija primjenjena je u 14 bolesnika, troje su klinički izljiječeni, troje poboljšani, osmoro (57.2%) je nizliječenih, a urogenitalna mikoplazma iskorijenjena je u troje (21.4%) bolesnika. Zaključak: Izrazit uspjeh provedene odgovarajuće antimikrobne terapije pokazatelj je korelacije nalaza osjetljivosti izoliranih uzročnika in vitro s učinkovitošću provedenog liječenja. Kliničko izlječenje, kliničko poboljšanje i iskorjnjivanje uzročnika u bolesnika koji su primili neodgovarajuću antimikrobnu terapiju mogu biti rezultat djelotvornosti imunosnog sustava bolesnika, ali i znak nepodudarnosti nalaza osjetljivosti izoliranog uzročnika in vitro s učinkovitošću provedenog antimikrobnog liječenja.

Ureaplasma urealythicum; Mycoplasma hominis; cervicitis; uretritis; uretralni sindrom; liječenje

nije evidentirano