hrvatski

Kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki

Kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki Sanja Cvetnić i Lucija Gudlin Gotovo puno stoljeće kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki privlači pozornost različitih istraživača i struka. Prvu opsežnu studiju s kronologijom gradnje, pregledom važnijih zahvata u uređenju inventara i datacijama inventara objavili su povjesničari Emilij Laszowski i Janko Barl&egrave ; u okviru drugoga sveska Povijesti plemenite općine Turopolja (1911.). Ikonografska analiza koju je objavio Mirko Kus-Nikolajev (1930.) u studiji Slika sv. Kümmernisse u Velikoj Mlaki upozorila je na pojavu bradate svetice – osobito čašćene u Tirolu – ali i u drugim europskim krajevima (poznata i kao Liberata ili Wilgefortis). Slika sv. Kümmernisse i raskošni cvjetni buketi i danas su najpoznatiji prizori iz zidnoga oslika i zasjenjuju druge, uobičajenije prizore kršćanskih mučenika, evanđelista i svetaca. Povjesničar umjetnosti Artur Schneider (1938.) fotografski je dokumentirao kapelu i njezin inventar, upozoravajući u svojim objavljenim izvještajima (1939. ; 1940.) na važnost drvene arhitekture i na ljepotu pučkoga slikarstva za hrvatski identitet i baštinu. Etnologinja Ljerka Topali (1941.) istražila je i objavila graditeljske značajke drvene sakralne arhitekture u opsežnoj studiji Drvene crkvice i seljačko crkveno graditeljstvo. Prepoznavanje kapele sv. Barbare kao spomenika koji zavrjeđuje posebnu zaštitu i koji ima istaknutu ulogu u hrvatskoj baštini spomenutim je istraživanjima i publikacijama dobilo temelje. Godine 1955. proglašena je zaštićenom, a 1961. godine upisana je u Registar nepokretnih spomenika kulture grada Zagreba. Iste godine povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat (1961.) objavila je pregled spomenika u Turopolju među kojima ističe upravo kapelu sv. Barbare kao onu koja &raquo ; nadilazi regionalnu vrijednost&laquo ; , a Mladen Fučić (1961.) u članku Velika Mlaka – Konture jednog našeg minijaturnog &raquo ; Skansena&laquo ; predlaže da se oko sv. Barbare okupe druge drvene građevine i tako očuva vizura staroga sela u Turopolju jer je nova poslijeratna gradnja počela sve više potiskivati onu tradicijsku. Zahvaljujući njihovim naporima godine 1973. okoliš kapele proglašen je također zaštićenim. Povjesničari umjetnosti, konzervatori i arhitekti sedamdesetih godina ulažu veliki napor u istraživanje i obnovu kapele te objavljuju studije drvene gradnje u Turopolju (Đurđica Cvitanović, 1974.) i detaljnu monografsku studiju o kapeli sv. Barbare u Velikoj Mlaki (Đurđica Cvitanović, Branko Lučić, Emil Pohl, 1976./77.). Objavljeni rezultati raznovrsnih istraživanja – arhivskih, tehnoloških (snimanja ultraljubičastim zrakama), povijesno-umjetničkih analiza, analiza građe i gradnje – promovirali su kapelu sv. Barbare u &raquo ; turopoljsku ljepoticu&laquo ; , kako ju je nazvala Đurđica Cvitanović. Drvena kapela zauzimala je sve važnije mjesto u kolektivnomu imaginariju, pa je ne zaobilazi nijedan pregled umjetničke baštine – javlja se u prilogu Anđele Horvat (1982.) u opsežnoj knjizi Barok u Hrvatskoj i u poglavlju o Hrvatskoj Vladimira Markovića (1992.) u izdanju The Baroque in Central Europe. Od godine 2005. skrb o kapeli sv. Barbare uzdignuta je na državnu razinu: upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, na Listu zaštićenih kulturnih dobara. Iako je kapela postojala u prvoj polovici stoljeća, iz koje je sačuvano zvono lijevano u Grazu (1642.), prvi podatak o građevnim značajkama kapele pruža protokol kanonske vizitacije od 27. siječnja 1692. godine. U njemu su opisani svi elementi drvene sakralne gradnje XVII. stoljeća: sagrađena je od hrastovih dasaka, a glavni su prostorni elementi svetište, predvorje, sakristija i zvonik nad glavnim ulazom. Nakon polovice XVIII. stoljeća, kapela je mijenjala tek pojedine dijelove u XIX. stoljeću (1830. pjevalište je nadsvođeno bačvastim svodom ; 1876. podignut je novi zvonik) i u XX. stoljeću (1912. prigrađen je južni trijem), a oni su se skladno uklopili u cjelinu. Jednostavni pravokutni tlocrt kapele koji završava trostraničnim zaključkom svetišta ponavlja stariju tradiciju sakralne gradnje kapela, a Anđela Horvat (1975.) podrijetlo toga tlocrtnoga tipa smjestila je u &raquo ; kasnogotičko doba&laquo ; . Glavni oltar sv. Barbare spominje protokol kanonske vizitacije 1679. godine, ali nije sigurno da je to današnji oltar jer se detaljni opisi oltara iz kasnijih vizitacija 1692. i 1695. godine ne podudaraju. U posljednjoj vizitaciji sa sigurnošću prepoznajemo do danas očuvani drveni, krilni, pozlaćeni oltar sastavljen od predele, retabla s krilima i kruništa. U središtu je oltarna pala sv. Barbare, starokršćanske djevice i mučenice čiji su atributi kula s tri otvora, palma i mač mučeništva te kalež, prosječni rad oltarnoga slikarstva posljednjega desetljeća XVII. stoljeća. Po narativnom naporu zanimljiviji slikarski dio oltara čini dvanaest bočnih i krilnih slika retabla manjih dimenzija. Krila su sastavljena od po dvije superponirane slike. Na vanjskim stranama to su prizori iz hagiografije titularke kapele: Sv. Barbara i anđeo, Sv. Barbaru hvataju pri bijegu, Sv. Barbaru privode ocu i Smrt sv. Barbare. Kada se krila otvore i zakriju glavnu palu, pojavljuju se u dva horizontalna reda prizori Muke Kristove (u gornjemu redu Molitva na Maslinskoj gori, Krist pred Poncijem Pilatom, Bičevanje Krista i Krunjenje trnovom krunom, te u donjemu redu Krist pred narodom, Krist nosi križ, Krist na križu između Bogorodice i Ivana Krstitelja s Marijom Magdalenom pod križem i Skidanje s križa). Krila retabla zaključivala je i po jedna drvena skulptura svetice. Obje su nestale u pljački kapele 1981. godine, kao i skulptura Krist vezan za stup. Bočni oltari doprinose ikonografskoj raznovrsnosti liturgijskoga prostora. Na strani Poslanice je neostilski oltar sv. Ane (sv. Obitelji), a na strani Evanđelja stilski je zanimljiviji oltar Uzašašća Gospodnjega, nastao između 1762. i 1799. godine s iluzionistički slikanom arhitekturom retabla. Iluzioniranim okvirom opasana je i zidna slika Bogorodice Zaštitnice, također na sjevernome zidu svetišta, poznata i kao Schutzmantelmadonna, nastala između 1749. i 1759. godine. Zbog izrazite frontalnosti i hijerarhijske perspektive taj je tip Bogorodice rijedak i u XVII. stoljeću, a slika iz Velike Mlake ikonografski je i stilski arhaizam lokalne sredine. No nisu svi ikonografski odabiri &raquo ; zakašnjeli&laquo ; . Suvremena popularnost praškoga kanonika – Sv. Ivana Nepomuka – potvrđena je i u Velikoj Mlaki. Svetac je u istomu stoljeću beatificiran (1721.) i kanoniziran (1729.) kao mučenik ispovjedne tajne, osobito čašćen u habsburškim zemljama. Naručitelj slike u Velikoj Mlaki bio je upoznat s programatskim naporom Rimokatoličke crkve nakon Tridentskoga sabora da ikonografskim odabirom brani pojedini nauk, u ovom slučaju sakrament ispovijedi. Poslijetridentske ideje promovira i zidna slika Smrt sv. Franje Ksaverskoga, isusovca i misionara. U njegovu je rješenju neobična (i uvijek iznova intrigantna) pojava prenošenja visokih likovnih uzora: predlošci sveca u Velikoj Mlaki izviru iz rimskoga baroka (Gianlorenzo Bernini, Giovanni Battista Gaulli), a pristigli su u Veliku Mlaku vjerojatno putem grafika rađenih po djelima slavnih umjetnika. Đurđica Cvitanović (1974.) smatra da je isti slikar naslikao i Sv. Agnezu, Sv. Mariju Magdalenu, Sv. Petra, Sv. Apoloniju i Raspeće, sve u lađi kapele. Ona je od liturgijske pozornice – svetišta – odvojena pojednostavljeno protumačenom temom trijumfalnoga luka, ali se po ikonografiji oslika taj prostor značajno ne izdvaja (Bezgrješna, Evanđelisti, Sv. Andrija apostol, Sv. Juraj … ). Tragične događaje iz hagiografije ranokršćanske svetice i mučenice s glavnoga oltara u lađi ponavljaju zidne slike Smrt sv. Barbare i kazna oca mučitelja te Glavosijek sv. Barbare. Osim navedenih prizora, na stijeni lađe nalazi se najslavniji prizor iz kapele, razapeta Sv. Kümmernisse. Neobična ikonografija bradate svetice povezuje turopoljsku kapelu s Tirolom gdje je mučenica osobito čašćena. Plohe između sakralnih prizora, pojedina polja stijena i cijeli tabulat ukrašeni su cvjetnim motivima, dekorativnim rješenjem koje se često javlja u osliku drvenih kapela u Turopolju i Pokuplju. Uz shematizirane cvjetove u Velikoj Mlaki nalaze se i složeniji motivi – ghirlande – čije novovjekovno podrijetlo i popularnost seže u početke talijanske renesanse te – vaze s cvijećem – koje su kao samostalni genre razvili flamanski slikari. Na malomu prostoru u kapeli u Velikoj Mlaki javlja se tako značajan, tematski i problemski raznolik korpus slikarstva kontinentalne Hrvatske iz razdoblja XVII. i XVIII. stoljeća. Iz riznice kapele, danas župne crkve sv. Barbare u Velikoj Mlaki, ističu se četiri Rimska misala iz razdoblja početka XVII. stoljeća do 1712. godine, svi tiskani u Veneciji.

kapela sv. Barbare; Velika Mlaka; Turopolje; graditeljstvo u drvu; pučka umjetnost; ikonografija nakon Tridenskoga sabora; zaštita hrvatske umjetničke baštine; sveta Kümmernissa; liturgijska oprema

Na kraju monografije nalaze se sažetce na latinskom, mađarskom, njemačkom, francuskom, talijanskom i engleskom jeziku.