hrvatski

Kraj Prvog svjetskog rata i stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata iSslovenaca u zagrebačkom političkom tisku (1918.-1921.)

Godina 1918. predstavlja jednu od najznačajnijih u hrvatskoj povijesti: tada je, sa završetkom Prvog svjetskog rata, zbog nezadovoljstva nenjemačkih naroda, te odluka pobjedničkih sila Antante, došlo do raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja novih država. Kako je Hrvatska u njezinom okviru bila razjedinjena, na ugarski dio (Hrvatska i Slavonija na čelu s banom) i austrijski dio (Dalmacija i Istra), tu su Hrvati težili za ujedinjenjem svih hrvatskih krajeva i osamostaljenjem Hrvatske. To se dogodilo 29. listopada 1918. kada je Hrvatski sabor donio odluku o prekidu svih državno-pravnih veza Trojedine Kraljevine s Austrijom i Ugarskom te proglašenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom posve nezavisnom državom, te o njezinom pristupu u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je osnovana istoga dana sa sjedištem u Zagrebu, a obuhvaćala je Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Vojvodinu. Već 1. prosinca 1918. dolazi do ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, sa sjedištem u Beogradu. Nakon parlamentarnih izbora 1920. na kojima sudjeluju 22 političke stranke država je 1921. dobila Ustav. On je bio kompromis između političkog programa Jugoslavenske demokratske stranke (JDS) Svetozara Pribićevića, koja zastupa unitarnu jugoslavensku državu s jedinstvenom centralistički organiziranom upravom s monarhom (kraljem) na čelu. Te programa Narodne radikalne stranke (NRS) Nikole Pašića, koji su od početka tu državu smatrali samo proširenom Velikom Srbijom, zastupajući tako velikosrpski hegemonizam i trajnu velikosrpsku politiku koju su povremeno prikrivali unitarističkim frazama. Prema Ustavu država se zove Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je parlamentarna monarhija, a ozakonjen je centralizam i unitarizam (u duhu "jedan narod-jedna država"), što je u praksi zanačilo velikosrpski hegemonizam koji se nametao silom. Položaj Hrvata u državi bio je sve teži, pa je i nezadovoljstvo te otpor toj nametnutoj politici centralističko-unitarističkih i velikosrpskih krugova na čelu s kraljem bio sve jači. Predvodi ga Hrvatska (pučka) republikanska seljačka stranka (H/P/RSS) Stjepana Radića, četvrta po broju dobivenih glasova, koja je tražila neutralnu hrvatsku seljačku mirotvornu republiku u granicama države, u konfederaciji sa Srbijom, Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom. Zagreb je u tome razdoblju bio jedan od najznačajnijih političkih i gospodarskih srtedišta u državi što se manifestiralo u tiskovinama. Tisak je postao najmoćnije oružje u političkom sučeljavanju stranaka i promicanju svojih stajališta među pučanstvom. Nakon obnavljanja parlamentarnog života 1917., te tijekom 1918. i stvaranja te djelovanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba, u Zagrebu, uz dva službena, imamo sedam stranačkih glasila i jedno glasilo političke skupine Slovenaca, Hrvata i Srba. Nakon proglašenja i stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (1. XII. 1918. – 28. VI. 1921.) u Zagrebu imamo šest stranačkih glasila te toliko glasila pod njihovim patronatom, pored tri informativna glasila. Spomenimo samo glasila: Dom, Hrvatske (pučke) republikanske seljačke stranke (H/P/RSS) ; Stjepana Radića ; Hrvat, Stranke prava (SP) Mile Starčevića ; Narodna politika, Hrvatske pučke stranke (HPS) Janka Šimraka ; Riječ, Jugoslavenske demokratske stranke (JDS) ; Istinu, Novu istinu, Socijalističke radničke partije Jugoslavije /komunista/ (SRPJ/k/) i Novi svijet, Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) ; Sloboda, Socijalističke stranke ; Seljačke novine, Seljačko-demokratske pučke stranke i Hrvatska njiva, koja se nastavlja kao Jugoslavenska njiva, književno-politički list, građasko kulturnih snaga unitarističkoj usmjerenja s urednikom Jurajem Demetrovićem, članom JDS-a, a kasnije pojavljuju se u Zagrebu i listovi drugih političkih stranaka i skupina. No, i druge su političke stranke čija su glasila izlazila izvan Zagreba u njemu distribuirale svoje listove, poglavito uoči izbora. Stranke su preko njih širile svoje političke ideje i komunicirale sa svojim istomišljenicima, pristašama. U stranačkim, političkim novinama jasno se može vidjeti kojoj stranci pripadaju određene novine. Na parlamentarnim izborima 1920., od 22 stranačke liste u zemlji, njih devet stranačkih i jedna izvanstranačka lista dobile su glasove birača u Zagrebu. Prema broju glasova to su bile liste KPJ, SP, Hrvatske Zajednice (HZ), JDS, HPSS, Socijalista radničke partije Jugoslavije, HPS, Socijal-demokratske stranke i NRS. Sve to govori o snažnoj političkoj aktivnosti, a koju je pratio i promicao politički tisak. Sa jačanjem političkog sučeljavanja između vladajućih i oporbenih političkih stranka, i sa osnivanjem novih stranka, raste broj njihovih listova, ali opada broj dnevnih listova. Tako npr. krajem 1927. u Kraljevini SHS je bilo 35 dnevnih listova, od kojih je najviše njih 10 bilo u Zagrebu (s tiražom od oko 99.000 primjeraka), a zatim 8 u Beogradu, po 3 u Ljubljani i Novom Sadu, po dva u Mariboru, Splitu, Osijeku i Subotici, i s jednim listom u Skoplju. Od tih 35 listova 3 su bila čisto politička, 28 političko-informativna, 2 financijsko-ekonomska i 2 službena. Prema političkoj opredjeljenosti bilo ih je 16 nezavisnih, 6 Samostalne demokratske stranke (SDS , Svetozara Pribićevića), 4 Narodne radikalne stranke, 2. Hrvatskih federalista, 2. službena, i po 1 Hrvatske seljačke stranke, Slovenske ljudske stranke, Njemačke i Mađarske stranke. Od tadašnjih 214 periodičnih listova u državi, 64 su izlazili na području Hrvatske i Slavonie, 160 njih su pripadali političkim strankama i skupinama. U radu se kroz zagrebački politički tisak prate naznačajniji događaji od 1918. do 1921., te daju neophodne informacije o sadržaju novina te gradskim tiskarama.

zagrebački politički tisak; politički tisak; Dom; Hrvat; Narodna politika; Riječ; Jugoslavenska njiva

nije evidentirano