hrvatski

Ljubavna lirika Nikole Nalješkovića

U ljubavnoj lirici dubrovačkoga književnika Nikole Nalješkovića (oko 1505– 1587) može se govoriti o nizu svojstava koja stoje u skladu sa specifičnom crtom što se u ostatku njegova opusa, prije svega u maskeratama i dramskim djelima, nazivlje "realističnošću", mimetičnim impulsom ili zanimanjem za svakodnevicu. Nalješkovića tako u ljubavnim pjesmama zaokuplja fingiranje govornoga, neposrednog obraćanja voljenoj ženi, simuliranje epistolarne komunikacije, osvješćivanje materijalnosti poruke i konstruiranje tematskih situacija koje nalikuju mogućim, vjerojatnim zbivanjima. Te strategije što ih Nalješković primjenjuje u svojoj ljubavnoj lirici ne mogu biti opravdanje za njezina biografistička čitanja, odnosno one nisu pokazatelj autobiografskih namjera ili neposredne praktične funkcije pjesničke poruke, nego posljedica Nalješkovićeva "realističkog" impulsa. Riječ je o autorovoj intervenciji u mehanizme onodobne ljubavne lirike koji stvaraju generički privid autobiografske intime, intervenciji koja je u skladu s "realističnošću" iz ostatka njegova opusa. Nalješkovića su zaokupljali različiti problemi komunikacije, osobito takve koja je onemogućena u svome neposrednom, usmenom obliku. Njegova je ljubavna lirika potonula u kolokvijalizam ; zaljubljenikovi iskazi primjetno su razgovorniji i bliži izvanknjiževnoj komunikaciji nego u ostalih dubrovačkih autora. Pritom se Nalješković ne osjeća obvezanim samo Petrarkinom ljubavnom lirikom i petrarkizmom, već i domaćom, dubrovačkom književnom tradicijom, u kojoj je izrazito zastupljen jedan drugi ljubavni diskurz – srednjovjekovna semantika dvorske ljubavi, sa svojim konceptom pravednosti u ljubavi, odnosno konceptom amorozne službe i traženja odgovarajuće naknade.

petrarkizam, srednjovjekovna semantika dvorske ljubavi, "realističnost", kolokvijalizam

nije evidentirano