hrvatski

Lingvistika javne komunikacije: Sociokulturni, pragmatički i stilistički aspekti

Radovi koji obrađuju neki od fenomena javne komunikacije u zbornicima Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku postali su njihovim zaštitnim znakom, no XXII. međunarodni znanstveni skup, održan od 22. do 24. svibnja u Osijeku, bio je u cijelosti tomu posvećen te je nosio naziv Lingvistika javne komunikacije. U hrvatsko je jezikoslovlje taj pojam uveo Dubravko Škiljan, a on je pod njim podrazumijevao proučavanje konteksta i proučavanje (javnoga) jezika koji se u njemu upotrebljava te stoji u opreci s privatnim ili intimnim. Govor o javnom općenju jest najizravniji način govora i tumačenja društva jer djelatnost je općenja izvor društvenoga djelovanja kojemu je krajnji i jedini cilj uspostava zajednice, odnosno društvenosti ili, prema Habermasu, zdravoga životnog okoliša. Pristigli članci (27) u knjizi razlažu prijenos i razmjenu značenja u javnoj komunikaciji s obzirom na namjere, mogućnosti pošiljatelja, narav i vrstu medija te situacijski i jezični kontekst. U najvećem broju istražuju i predočuju narav razmjene poruka u komunikacijskim kanalima koji su pod nekim oblikom formalnog društvenog nadzora te se odvijaju i u društveno strože normiranim situacijama, stoga i sadržavaju predvidljive, očekivane ili konvencionalne elemente. Osim toga, jedan je dio rasprava usmjeren na istraživanje jezika novih medija u kojima su mehanizmi nadzora zatomljeni, u tragovima ili ih nema, čime izbljeđuje bit komunikacije kao društvenog, pravilima usmjerenog djelovanja. Mjesto u knjizi našle su i teme u kojima se elaborira o jeziku kao oruđu, primarno usmjerenom na ostvarivanje unaprijed zadanih ciljeva, postizanje uspjeha te pridobivanje publike za svoju korist. Medijski je diskurs kao mjesto susreta različitih političkih i društvenih ideja i ideologija, nezaobilazan u govoru o javnoj komunikaciji, radovi s tim u vezi dokaz su kako istina u medijima nikada nije neutralna jer se pokroviteljstvo i utjecaj određenih političkih skupina ne može isključiti. U procijepu između interesa javnosti i potrage za novim tržišnim načinima pridobivanja korisnika može se nazrijeti i problem društvene (ne)odgovornosti, poštivanja općih pravila ponašanja i moralnih načela u „ služenju javnosti“ tako da mediji ponekad služe kao vježbališta za manipulaciju umjesto da budu obrana od nje.

javna komunikacija; diskurs; stilistika; pragmatika

nije evidentirano

engleski

The Linguistics of Public Communication: Sociocultural, Pragmatic and Stylistic Aspects

Radovi koji obrađuju neki od fenomena javne komunikacije u zbornicima Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku postali su njihovim zaštitnim znakom, no XXII. međunarodni znanstveni skup, održan od 22. do 24. svibnja u Osijeku, bio je u cijelosti tomu posvećen te je nosio naziv Lingvistika javne komunikacije. U hrvatsko je jezikoslovlje taj pojam uveo Dubravko Škiljan, a on je pod njim podrazumijevao proučavanje konteksta i proučavanje (javnoga) jezika koji se u njemu upotrebljava te stoji u opreci s privatnim ili intimnim. Govor o javnom općenju jest najizravniji način govora i tumačenja društva jer djelatnost je općenja izvor društvenoga djelovanja kojemu je krajnji i jedini cilj uspostava zajednice, odnosno društvenosti ili, prema Habermasu, zdravoga životnog okoliša. Pristigli članci (27) u knjizi razlažu prijenos i razmjenu značenja u javnoj komunikaciji s obzirom na namjere, mogućnosti pošiljatelja, narav i vrstu medija te situacijski i jezični kontekst. U najvećem broju istražuju i predočuju narav razmjene poruka u komunikacijskim kanalima koji su pod nekim oblikom formalnog društvenog nadzora te se odvijaju i u društveno strože normiranim situacijama, stoga i sadržavaju predvidljive, očekivane ili konvencionalne elemente. Osim toga, jedan je dio rasprava usmjeren na istraživanje jezika novih medija u kojima su mehanizmi nadzora zatomljeni, u tragovima ili ih nema, čime izbljeđuje bit komunikacije kao društvenog, pravilima usmjerenog djelovanja. Mjesto u knjizi našle su i teme u kojima se elaborira o jeziku kao oruđu, primarno usmjerenom na ostvarivanje unaprijed zadanih ciljeva, postizanje uspjeha te pridobivanje publike za svoju korist. Medijski je diskurs kao mjesto susreta različitih političkih i društvenih ideja i ideologija, nezaobilazan u govoru o javnoj komunikaciji, radovi s tim u vezi dokaz su kako istina u medijima nikada nije neutralna jer se pokroviteljstvo i utjecaj određenih političkih skupina ne može isključiti. U procijepu između interesa javnosti i potrage za novim tržišnim načinima pridobivanja korisnika može se nazrijeti i problem društvene (ne)odgovornosti, poštivanja općih pravila ponašanja i moralnih načela u „ služenju javnosti“ tako da mediji ponekad služe kao vježbališta za manipulaciju umjesto da budu obrana od nje.

public communication; discourse; stylistics; pragmatics

nije evidentirano