hrvatski

Andreisove nacionalne odrednice pri kreiranju imaginarnog muzeja hrvatske glazbe

Josip Andreis je kanon za svoju Povijest hrvatske glazbe kreirao pod dvojakim utjecajem naslijeđa historiografskih ideja koje sežu unatrag do Franje Ks. Kuhača, te političkog okružja multinacionalne i komunističke Jugoslavije. Njegov muzej povijesti hrvatske glazbe predstavlja skladatelje hrvatskog i stranog podrijetla u Hrvatskoj, te skladatelje hrvatskog podrijetla aktivne u drugim europskim središtima. U njihovom predstavljanju se oslonio na postojeću literaturu, slijedeći formirane modele bez reinterpretiranja periodizacije hrvatske glazbe. Povijesnu priču je Andreis konstruirao kao neprekinuti niz umjetničkih vrhunaca koji je išao jedinstvenom i jednosmjernom linijom od renesansnih i baroknih skladatelja u urbanim centrima Dalmacije, i nastavio sa skladateljima 19. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj. Uzevši Vatroslava Lisinskog i Narodni preporod kao ishodište sjevernohrvatske glazbe 19. stoljeća, on je previdio predstaviti specifičnosti klasičnog stila koji se ovdje razvio u kasnom 18. i početkom 19. stoljeća. Pod utjecajem ideologije o hrvatskom nacionalnom stilu te u situaciji nedefiniranih graničnih odnosa s Italijom, glazbeni život Dalmacije i Istre u 19. stoljeću je prikazao površno, bez predstavljanja ovdašnjih skladatelja talijanskog podrijetla. Jednako je izostavio spomenuti srpske skladatelje koji su djelovali u Hrvatskoj, te suvremene skladatelje crkvene glazbe.

glazba; Josip Andreis; povijest hrvatske glazbe; historiografija glazbe; nacionalizam; Franjo Ksaver Kuhač; Lovro Županović

nije evidentirano