hrvatski

Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske u zaštiti ljudskih prava

U radu se analizira odnos Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u zaštiti ljudskih prava osoba pod jurisdikcijom Republike Hrvatske. Autori smatraju da se smislena rasprava o stanju i perspektivama ustavnog sudovanja u Republici Hrvatskoj ne može voditi ako se zanemari taj odnos. Analiza tog odnosa može ukazati na područja u kojima su potrebne promjene. Pri tome se ukazuje da je Ustavni sud čak i prije ratifikacije Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda nastojao u svojoj praksi afirmirati standarde zaštite ljudskih prava razvijene u praksi Europskog suda. Nakon ratifikacije Konvencije Ustavni sud je, po ocijeni autora, bio glavni nositelj europeizacije i modernizacije hrvatske sudske prakse u području zaštite ljudskih prava. U radu se analiziraju odabrane, po mišljenju autora ključne odluke Europskog suda i Ustavnog suda važne za razumijevanje odnosa između tih sudova. Pronalaze se dobri primjeri iz kojih se može uočiti kako je Ustavni sud standarde zaštite ljudskih prava razvijene u praksi Europskog suda unosio u hrvatski pravni poredak. Među takvim primjerima autori posebno ističu usklađena stajališta Europskog suda i Ustavnog suda u svezi s pravom na suđenje u razumnom roku, pravom na pristup sudu, pravom na nepristrani sud, zabranom mučenja, zlostavljanja i nečovječnog postupanja, pravom na poštivanje privatnog i obiteljskog život te pravom vlasništva. Ukazuje se i na neka područja u kojima nadležnosti Ustavnog suda ili njegova praksa nisu usklađena sa standardima zaštite ljudskih prava koje primjenjuje Europski sud. Tako se ukazuje na problem nedostatnih naknada zbog povreda prava na suđenju u razumnom roku, nepoštivanje rokova određenih u postupcima zaštite prava na suđenje u razumnom roku od strane Ustavnog, Vrhovnog ili drugih viših sudova, na neprovođenje testa razmjernosti kod državne intervencije u temeljno ljudsko pravo na dom, neučinkovitost sudskih i upravnih postupaka u svezi sa zaštitom privatnog i obiteljskog života. Posebno se analizira problem nedostatka ovlasti za postupanje Ustavnog suda u slučaju kada je povreda ljudskog prava posljedica neizvršavanja pozitivne obveze države da osigura zaštitu ljudskih prava u odnosima među pojedincima. U tom smislu autori se zalažu za određene promjene u nadležnostima Ustavnog suda, a osobito u pogledu uređivanja pretpostavki za pokretanje ustavnosudskog postupka. Praksa Ustavnog suda u svezi s pretpostavkama za pokretanje postupaka trebala bi biti manje formalistička, a više kazuistička. Ljudska prava koja su jednako zaštićena Konvencijom i Ustavom Ustavni sud bi trebao tumači i štiti na isti način na koji to čini Europski sud. Organizacijsko i kadrovsko osposobljavanja Ustavnog suda za takvo postupanje autori stavljaju u kontekst općih nastojanja za jačanje primjene Konvencije i Ustava od strane svih tijela državne vlasti.

Europski sud za ljudska prava; Ustavni sud Republike Hrvatske; Ustav; Republika Hrvatska; Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; ljudska prava; ustavna prava; ustavna tužba

nije evidentirano