Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi

Dubrovačka obitelj u 13. i 14. stoljeću (CROSBI ID 331008)

Ocjenski rad | magistarski rad (mr. sc. i mr. art.)

Janeković Roemer, Zdenka Dubrovačka obitelj u 13. i 14. stoljeću / Raukar, Tomislav (mentor); Lučić, Josip (neposredni voditelj). Zagreb, Filozofski fakultet u Zagrebu, . 1991

Podaci o odgovornosti

Janeković Roemer, Zdenka

Raukar, Tomislav

Lučić, Josip

hrvatski

Dubrovačka obitelj u 13. i 14. stoljeću

Moderna historijska znanost posvetila se istraživanju odnosa između pojedinca i društva, pristupajući tome pojedincu na nov način, sa zanimanjem za njegov društveni položaj i ulogu, materijalni i osjećajni svijet. U mreži niti koje na nekoliko razina povezuju pojedinca s različitim grupama kriju se važne spoznaje o ustrojstvu društva u cjelini. Srednjovjekovna su društva želeći sačuvati sigurnost i društveni red uklopila pojedinca u sustav zajednica na više razina: regija, grad, stalež, obitelj, susjedstvo, samostan, bratovština, itd. Svaki je čovjek bio pripadnikom nekoliko grupa, jer drugačije nije mogao funkcionirati u tako ustrojenom društvu. Među nabrojanim društvenim zajednicama koje uokviruju život srednjovjekovnog čovjeka, na prvom se mjestu nameće obitelj, zbog velikog značenja koje ima u privrednom i političkom životu, te u ideološkom sustavu srednjovjekovlja. Obitelj je prvo i glavno mjesto socijalizacije pojedinca, određene strogim propisima koji jamče kontinuitet ustaljenih društvenih odnosa, shvaćanja i ponašanja. Ona određuje način života pojedinca, njegove obaveze i ulogu, ne samo u kućanstvu, nego u društvu uopće. Organizacija vlasti u srednjovjekovnim društvima, a također i proizvodnja, u velikoj mjeri počiva na obitelji. Metodološko opredjeljenje knjige "Rod i grad" nije analiza obitelji kao posebne strukture društva, izdvojene od ostalih, već naprotiv, istraživanje njezine funkcije unutar cjeline društva, u skladu s metodološkim postavkama suvremene svjetske historiografije. U središtu interesa je Dubrovnik i njegove posebnosti u oblikovanju obiteljskih struktura, te njihova interakcija s ostalim strukturama društva. Iako su svi staleži na svoj način sudjelovali u tom procesu, naglasak je na vlasteoskim rodovima, jer su vlastela, kao politički narod, organizirajući svoj obiteljski život vodili računa i o dobrobiti čitave zajednice. U dubrovačkoj gradskoj općini, koja je krajem razdoblja o kojem je u knjizi riječ postala Republikom, na poseban su se način uspostavili odnosi i raspodijelile nadležnosti između vlasti i vlasteoskih rodova. Temeljni koncept na kojem je počivala sigurnost i trajnost institucija vlasti bila je ravnoteža između interesa roda i gradske zajednice. Plemići su mogli, u pojedinim slučajevima, djelovati u uskom interesu svoga roda, no kada se radilo o opstanku zajednice, očuvanju njezine autonomije ili pak o staleškim interesima, zajednički su probici uvijek prevagnuli. Pojedinci koji bi pružili otpor tom aksiomu podlijegali su strogim kaznama. Ta ravnoteža, podržana zakonom, običajem i javnim mnijenjem, nije nikada bila bitno poremećena. Iako su se neke obitelji izdvojile od ostalih svojom brojnošću i bogatstvom, nikada nije došlo do pokušaja stvaranja oligarhije ili pak uzurpacije vlasti od strane jedne obitelji. Dubrovačkoj je vlasteli bilo potpuno jasno da se samostalnost njihove male Republike u tako nesigurnom prostoru može očuvati samo strogim poštovanjem institucija, zakona i svih društvenih pravila igre. Kada se radi o Dubrovniku potrebno je naglasiti također i posebnosti koje su proizlazile iz njegove primarne usmjerenosti ka trgovini. Tradicionalne plemićke vrijednosti stopile su s novom etikom rada i vlasništva i dovele i do promjena u strukturiranju obitelji i odnosa unutar nje. Oblikovanje i organizacija dubrovačkih obitelji temelji se na pravnom sustavu zajedničkom svim gradskim općinama na istočnoj obali Jadrana. Također postoje sličnosti i s normama koje vladaju u talijanskim gradovima, što je samo po sebi razumljivo, s obzirom na antičko nasljeđe i sličan društveni razvoj tijekom srednjeg vijeka. Zbog toga se u knjizi komparativno razmatra i razvoj obitelji u drugim dalmatinskim gradovima, a u stanovitoj mjeri i u onima na kvarnersko-istarskom području i Italiji. Pravni sustav istočnojadranskih komunalnih društava definiran je kao spoj normi rimskog, slavenskog i običajnog prava prilagođen društvenim odnosima u srednjovjekovnoj gradskoj zajednici takvog tipa. Na području obiteljskog prava izvršena je podjela nadležnosti, pa su tako imovinske odnose rješavale gradske vlasti, a sva ostala pitanja bila su pod nadležnošću biskupa. Pred crkvenim sudom odvijali su se sporovi vezani uz prepreke za sklapanje braka, razvrgavanje zaruka, razdvojeni život muža i žene, bigamiju i slično. Kada je riječ o strukturi obitelji i kućanstva potrebno je prije svega odrediti strukturalne tipove obitelji i njihove nazive (jednostavne, proširene i složene obitelji), te njihovu prisutnost i rasprostranjenost u dalmatinskim gradskim društvima. Teškoće demografskih istraživanja, pa tako i onih vezanih uz obitelj, vrlo su velike kada se radi o srednjovjekovnom razdoblju, zbog nevelikog broja izvora koji ne dopuštaju organiziranje u serije i statističku obradu, što gotovo potpuno onemogućuje vršenje kvantitativnih analiza. Zbog toga je čak i u istraživanju obiteljskih struktura za ovo razdoblje nezaobilazna i temeljna kvalitativna metoda. Različiti čimbenici, gospodarski, društveni, pa i politički, upućuju na određenu strukturu: ciljevi i potrebe pojedinih društvenih slojeva, izvori prihoda obitelji (obrt, trgovina, zemljišni posjed), produktivnost rada, mortalitet, natalitet i plodnost, način nasljeđivanja imovine, značenje roda i rodbinskih veza u pojedinim staležima, pravni status osobe. Istraživanja su pokazala da je jednostavna obitelj u Dubrovniku i drugim komunama učestalija među pripadnicima nižih društvenih slojeva, prije svega među obrtnicima i sitnim trgovcima. Za takvo je strukturiranje obrtničkih obitelji presudna činjenica da se radi o ljudima koji su živjeli od profesije, a ne od naslijeđenog posjeda. Obrtnikov dom definirala je bračna veza, a izvan uže obitelji mnogo mu je važnije bilo strukovno i susjedsko okupljanje negoli rodbinske veze. Višestruka obitelj je karakteristična za one društvene grupe kojih je opstojnost bila vezana prvenstveno uz zemljišni posjed, dakle za obrađivače zemljišta, a zatim i za vlastelu i imućne trgovce pučane koji su kapital stečen trgovačkim poslovima ulagali u kupovinu zemlje. U svim tim slučajevima težnja za očuvanjem nepodijeljenog zemljišnog posjeda, a kod obrađivača zemlje i potreba za radnom snagom, okupljala je pod istim krovom veliku obitelj. U gornjim slojevima društva složena struktura je bila društveni ideal. Višestruko kućanstvo osiguravalo je pripadnicima bogatih obitelji gospodarski i društveni probitak. Nepodijeljena obitelj je lakše čuvala nekretnine, raspolagala je većim kapitalom za trgovačke poslove, a bogatstvo i brojnost osiguravali su joj i politički uspjeh. Dubrovački plemići vrlo jasno pokazuju težnju za očuvanjem velikih obitelji, prijeteći svojim sinovima Božjim prokletstvom ako ne ostanu zajedno nakon očeve smrti. Takvim se stavom u potpunosti nadovezuju na istovremene pojave u Italiji kojih je svjedok Leon Battista Alberti (1404-1472) i njegovo djelo "Libri della Famiglia". Obitelji s naglašenom gospodarskom funkcijom osiguravale su opstanak pojedinca u društvu u kojem je on mogao uspjeti samo kao dio grupe. Osjećajnost je u takvim okolnostima dolazila u drugi plan. Posebno veliko značenje dobivala je složena obitelj u sklopu odnosa unutar velikih rodova, jačajući njihovu političku i gospodarsku moć. To je posebno dobro uočljivo u slučaju dubrovačkih, pa i zadarskih plemićkih rodova koje možemo pratiti od XIII. stoljeća nadalje. Višestruka obitelj imala je na području hrvatskih zemalja tri tipa: zajednica oca i sinova, zajednica braće (fraterna) i zadruga, no u dalmatinskim su gradovima, pa tako i u Dubrovniku, prisutna samo prva dva. Zajednica oca i sinova kontinuirano je nastajala kako bi se koji sin oženio i donosio ženin miraz u očevu kuću. Otac je, uz određene uvjete, mogao u svakom trenutku raskinuti tu zajednicu, dok istovjetni postupak sinova nije bio dopušten i povlačio je za sobom razbaštinjenje. Potpuna nezavisnost sinova počinjala je tek očevom smrću. Dubrovačke zakonske odredbe nastojale su učvrstiti složenu obitelj ograničenjem prava sinova na raspolaganje imovinom, pa je tako za trajanja zajednice otac raspolagao i patrimonijem i dotalnim dobrima svojih snaha. Notarski i sudski spisi svjedoče o stalnoj prisutnosti težnje za podjelom, tj. promjenom strukture, no jasno je da je, usprkos mogućim nesuglasicama u zajednici, pitanje vlasništva nad imovinom najčešće odlagalo raspad takvog kućanstva do očeve smrti. Sudeći prema raspoloživim podacima, ovakva je obitelj redovno okupljala tri naraštaja najbližih rođaka po izravnoj muškoj silaznoj liniji. Žene su udajom postajale članicama obitelji svoga muža, odnosno svekra. Zajednica braće mnogo je prisutnija u dokumentima negoli zajednica oca i sinova, najviše zbog toga što su u njoj vladali odnosi ravnopravnosti između braće. Dok je otac sam ugovarao i vodio poslove, braća su često poslovala zajedno ili u ime fraterne, što je našlo odraz u vrelima. Zajednica je okupljala braću, njihove žene, sinove i snahe. Pretpostavljala je zajedničko stanovanje, udruživanje dobara i privrednu djelatnost u zajedničku korist. Zanimljiva je pojava izvjesna podjela poslova u dubrovačkim plemićkim fraternama koja je omogućavala maksimalnu djelotvornost svakog pojedinca i zajednice u cjelini. Starija su braća obično ostajala u gradu vršeći službe, brinući o obitelji i posjedu i ulažući novac u poslove, dok su mlađi putovali i trgovali u korist zajednice. Taj obrazac strukturiranja obitelji slijedili su i bogati pučani. Statutarno pravo podržava trajanje fraterne barem do punoljetnosti sve braće, osiguravajući na taj način egzistenciju maloljetnika. Inače su veze unutar te zajednice bile razmjerno labave i bilo ih je moguće razvrgnuti u svakom trenutku. U tome se očituje osobitost zajednice braće u Dalmaciji i Hrvatskom Primorju. Naime, statuti talijanskih komuna izričito nalažu da braća ostanu zajedno nakon očeve smrti i vrlo precizno normiraju odnose u fraterni. Poseban problem predstavljaju obitelji kućne posluge. Odredbe dubrovačkog i drugih statuta pokazuju da su servi i ancile, odnosno sluge, sluškinje i djetići (šegrti) bili članovi kućanstva svojih gospodara, podvrgnuti vlasti oca obitelji, odnosno hranitelja. O strukturi njihovih vlastitih obitelji malo se što može reći, osim da su se formirale i živjele pod nadzorom gospodara. Na strukturiranje srednjovjekovnih dubrovačkih obitelji bitno su utjecali i različiti demografski činitelji. Demografsku politiku kreirale su same obitelji. Naime, u zakonskim zbirkama i odlukama gradskih vijeća nema riječi o bilo kakvim demografskim mjerama ili preporukama koje bi izravno doticale obitelj. Vrlo visoki mortalitet i velike demografske krize prisiljavali su obitelji da traže rješenja za svoj opstanak. Najveći broj djece umirao je u prvoj ili nekoliko prvih godina života, a također i u mladenačkoj dobi, pa je mali broj rođenih doživljavao punoljetnost. Ravnoteža je uspostavljena vrlo visokim natalitetom, posebno u patricijskim rodovima koji su svjesno vodili brigu o svojoj brojnosti, a time i društvenoj moći. Primjerice, razvoj dubrovačkog patricijata od XIII. do XV. stoljeća pokazuje da je uvijek postojala podudarnost između brojnosti, te gospodarske i političke moći roda. Poznati dubrovački rodovi, kao što su Sorgo, Gondola, Menze, Gozze, Bona, Ragnina, Resti i drugi, izdvajaju se od ostalih i uspijevaju preživjeti tijekom stoljeća upravo zbog svoje brojnosti. Nasuprot tome, siromaštvo i nedostatak ekonomskih sredstava izravno su kočili demografski rast, ograničavajući broj brakova i natalitet. Valja napomenuti da je održanje kontinuiteta obitelji bilo teško i neizvjesno, čak i u gornjim slojevima društva, pa to objašnjava i zbog čega je u statističkom smislu prevladavala jednostavna struktura, usprkos težnjama za formiranjem velike obitelji. Kada se govori o strukturi obitelji važno je naglasiti istovremenost različitih strukturalnih tipova, što znači da su strukturu obitelji u svakom trenutku uvjetovale okolnosti u kojima je ona živjela, društvene, gospodarstvene i demografske, pojedinačne i opće. Mogućnost promjene i raznolikog slaganja tih preduvjeta uzrokovala je promjenjivost obiteljskih struktura. U skladu s time, složena i jednostavna obitelj nisu uvijek bile nepomirljivo suprtostavljene, već su se mogle izmjenjivati kao različiti stupnjevi u životnom ciklusu jedne grupe rođaka. Druga je stvar to što se u dugom vremenskom periodu, tijekom čitavog srednjeg vijeka, ne primjećuju nikakve promjene u potrebama i shvaćanjima pojedinih društvenih grupa gledom na ovo pitanje. Obiteljski su se odnosi u kasnosrednjovjekovnim društvima uobličavali na tri razine: par, obitelj i rod. Važno je napomenuti da je na oblikovanje obiteljskih odnosa uvelike je utjecao kršćanski zakon i moral, mijenjajući donekle odnos prema ženi i prema djetetu. Bračna veza zauzimala je niže mjesto na ljestvici vrijednosti negoli neke druge veze (prije svega veza između oca i sina), no ipak je presudno utjecala na oblikovanje obiteljskih odnosa. Bračnu vezu reguliralo je prvenstveno kanonsko pravo, a u imovinskim pitanjima statutarno pravo. Politika Crkve vodila je tijekom srednjeg vijeka sve većoj sakralizaciji braka. U tom je procesu došlo do sukoba između kanonske odredbe o braku kao sporazumu supružnika i ženidbene politike gornjih slojeva društva, za koje je sklapanje braka bilo prije svega posao. Najvažnije je bilo pitanje miraza i sklapanje afinatskih veza s jakim, bogatim i politički bliskim rodovima. Također, staleški raslojeno društvo nije ni pod koju cijenu moglo prihvatiti mogućnost sklapanja brakova između pripadnika različitih društvenih slojeva koju je crkveni zakon dopuštao, jer bi time bio ugrožen ustaljeni društveni poredak na kojem je počivala uprava gradskih općina. Takva bračna politika rodova, zajedno s kanonskom zabranom rastave braka, uzrokovala je, posebice u Dubrovniku, veliku učestalost izvanbračnih ljubavnih veza u kojima je bio rođen veliki broj djece. Pripadnici nižih slojeva nisu bili podvrgnuti diktatu obitelji u bračnim pitanjima, nego su se ženili po svojoj volji i izboru, dakako unutar vlastitog staleža. U bračnim imovinskim odnosima, najvažnije je bilo pitanje miraza, jer je ta imovina činila temelj ekonomske sigurnosti nove obitelji. Zbog toga je miraz prema crkvenom i statutarnom pravu bio obavezan za sklapanje braka. Unatoč tome, miraz ženi nije davao samostalnost, jer je njime upravljao njezin muž ili svekar, dok je ona mogla oporučno raspolagati samo 1/4 svoga miraza. Ogromni iznosi miraza i njihov nezaustavljivi rast predstavljali su veliki problem za dubrovačku vlastelu. Bogati pojedinci, pa čak i sama općina darivali su novac za miraze siromašnih djevojaka, kako bi spriječili praksu prisilnog zatvaranja djevojaka u samostane. Očevi su ipak najčešće pribjegavali tom rješenju, jer nisu niti mogli niti htjeli utjecati na promjene u miraznom sustavu. U gradu koji je svoje bogatstvo i svoj razvoj temeljio na trgovini, za svakog je mladog plemića miraz bio početni kapital s kojim je on ulazio u posao. Zbog toga brojna zakonska ograničenja rasta miraza izglasana u dubrovačkim vijećima nisu dala nikakvog ploda, unatoč teškim kaznama. Gospodarska funkcija obitelji i prema njoj oblikovana struktura, presudno su utjecale na oblikovanje odnosa u obiteljskoj zajednici, dok osjećajne veze nisu bile nužne niti za postojanje obitelji niti za ravnotežu unutar nje. Uz to, sačuvana izvorna građa je pretežno pravne prirode, pa se iz nje ne može mnogo saznati o osjećajnom životu u obitelji. Odatle i praznine u spoznaji o tome. Jedno je sigurno: ti su odnosi počivali prije svega na autoritetu muža, odnosno oca. Otac obitelji imao je najviše ovlaštenja, a time i osobne slobode. On je imao pravo udavati i ženiti maloljetnu djecu, poslati ih u samsotan i kažnjavati po vlastitom nahođenju. Istodobno je gotovo neograničeno mogao raspolagati obiteljskom imovinom. Nasuprot tome, središte osjećajnog života u obitelji činila je veza između majke i male djece. Uz majke, o djeci iz viših slojeva brinule su dojilje i dadilje. Kćeri su ostajale pod majčinom paskom sve do udaje, dok su sinovi dolazili pod nadzor oca i škole već u 5. godini života. Uz život djece u obitelji vezani su i problemi mortaliteta, pobačaja i čedomorstva, napuštanja djece, zatim njihova odgoja i obrazovanja, poslovne sposbnosti, nasljednog prava i posebnosti položaja djece rođene izvan braka. Govoreći o osjećajnosti unutar obitelji valja posebno naglasiti ulogu žena koje su bile nositeljice te osjećajnosti. Žene su, pogotovo one iz viših slojeva, bile uglavnom ograničene na život unutar kuće. Uloga žene dolazila je, dakle, do izražaja najviše među kućnim zidovima koji su uokvirivali život čovjeka od rođenja do smrti, a može se bez preuzetnosti reći da je gospodarica toga životnog ciklusa bila žena. Obitelj je bila zaglavni kamen na kojem je srednjovjekovni Dubrovnik gradio svoju autonomiju i društveno ustrojstvo, pa se u tom smislu može smatrati ključem za razumijevanje toga društva. Gospodarska i politička svrha bitno je obilježavala obitelj, namećući joj prvenstveno javni značaj, tako da se nije mogla zatvoriti u privatnost. Rod i grad, kao dvije najvažnije društvene zajednice na području srednjovjekovnog Dubrovnika i Dalmacije, uspijevali su ostvariti ravnotežu interesa i ovlaštenja i tako omogućili opstanak i razvoj društva.

povijest obitelji; srednji vijek; Dubrovnik

nije evidentirano

engleski

The family in Dubrovnik in 13th and 14th centuries

nije evidentirano

family history; Middle Ages; Dubrovnik

nije evidentirano

Podaci o izdanju

399

16.01.1991.

obranjeno

Podaci o ustanovi koja je dodijelila akademski stupanj

Filozofski fakultet u Zagrebu

Zagreb

Povezanost rada

nije evidentirano