hrvatski

Ivan Kušan kao spisateljski homo ludens

Sažetak: Autorica se upu(s)tila u promišljanje o naročitom spisateljskom ludizmu Ivana Kušana, u kojemu se kroz postupke aktivnog odnosa autora prema likovima, kroz humorne mogućnosti postavljenih situacija, eksplicitno prisutna različita motrišta i dr., iskušavaju dosezi romana kao vrste. Riječ je o djelima koja su mlađi naraštaji prihvatili kao svoju literaturu, poglavito o romanima Lažeš, Melita (1975) i Ljubav ili smrt (1987). Nalazeći poticajnim omjerivanje Kušanova djela sa klasicima svjetske literature kao što su to Pipi Duga Čarapa Astrid Lindgren ili Ako jedne noći neki putnik… Itala Calvina, autorica se s jedne strane bavi lucidnošću Kušanove misli dok on razotkriva manipulativne moći odraslih složenom ljudskom osobinom, koja može biti i negativnog i pozitivnog predznaka. S druge strane, obrazlaže tezu kako je Kušan postodernističku maksimu o preobrazbi romana kao pisanja o avanturama u roman kao avanturu pisanja, duboko humanizirao, ne pristajući na narcisoidnost ove mijene.

spisateljske perspektive; odnosi likova s piscem; modernizam

nije evidentirano