hrvatski

Mogućnosti određivanja antimikrobne osjetljivosti Chlamydia trachomatis i pitanje kliničke primjene ovih testova u svakodnevnoj praksi - kratki pregled dosadašnjih spoznaja

Karakteristike testova za određivanje antimikrobne osjetljivosti Chlamydia trachomatis (C. trachomatis) značajno se razlikuju od standardnih postupaka određivanja antimikrobne osjetljivosti u drugih bakterija. Kako je C. trachomatis obvezatni unutarstanični patogen testovi antimikrobne osjetljivosti određuju sposobnost umnažanja ove bakterije u stanicama u prisutnosti različitih koncentracija antibiotika. Ovo se tradicionalno izvodi na staničnoj kulturi uz dodatak serijski razrijeđenih različitih koncentracija antibiotika. Umnažanje klamidija unutar stanica detektira se vizualizacijom unutarstaničnih inkluzija pomoću monoklonskih protutijela obilježenih fluoresceinom. Određuje se minimalna inhibitorna koncentracija (MIK) tj najmanja koncentracija antibiotika kod koje više ne opažamo inkluzije i minimalna klamicidna koncentracija (MKK). MKK je koncentracija antibiotika kod koje nema pojave inkluzija nakon pasaže soja sa stanične kulture s dodatkom antibiotika na staničnu kulturu bez antibiotika. Nažalost, metoda nije standardizirana i ovisi o tipu stanične kulture, veličini inokuluma i vremenu između infekcije stanica i dodavanja antibiotika u staničnu kulturu. Osim nestandardiziranosti metode jedan od razloga što se ona ne provodi rutinski u kliničkom laboratoriju je i činjenica da se radi o tehnički zahtjevnoj, skupoj i dugotrajnoj metodi (puno pasaža uz dugotrajan biološki ciklus klamidije). Drugo, možda još važnije pitanje je pitanje primjenjivosti rezultata dobivenih testiranjem in vitro u kliničku praksu. Tetraciklini, makrolidi, fluorokinoloni i rifampin uobičajeno se primjenjuju za liječenje infekcije C. trachomatis. Rezistencija na ove antibiotike se može inducirati in vitro kultivirajući C. trachomatis uz dodatak subinhibitornih koncentracija antibiotika. Čini se da je rezistencija in vivo na ove kemoterapeutike rijetka iako su opisani multirezistentni sojevi izolirani u neuspješno liječenih pacijenata. Rezistentni klinički izolati pokazuju heterotipnu rezistenciju tj. onu u kojoj veoma mali broj bakterija preživljava vrlo visoke antimikrobne koncentracije. Heterotipna rezistencija opažena je i u pacijenata s uspješno izliječenom akutnom klamidijskom infekcijom kao i u neuspješno liječenih pacijenata s rekurentnom i perzistentnom infekcijom. Ovi podaci nažalost ukazuju na nemogućnost predviđanja antimikrobne učinkovitosti in vivo testiranjem antimikrobne osjetljivosti in vivo.

klamidija trahomatis; detekcija

nije evidentirano