hrvatski

Bizovačka narodna nošnja

Svečana ženska nošnja bizovačkog kraja toliko je karakteristična da se već na prvi pogled može prepoznati. Upravo zbog njezine specifičnosti možemo je smatrati posebnim tipom narodne nošnje istočne hrvatske pokrajine Slavonije. Osim za Bizovac, karakteristična je i za okolna sela Brođance, Habjanovce i Ladimirevce. Bizovačko tradicijsko ruho izdvaja se s nekoliko svojih značajki. Karakteristične su škrobljene platnene podsuknje i suknja koje su vidljivo kraće u odnosu na nošnju ostalih slavonskih krajeva i sežu tek nešto ispod koljena, a donji dio tijela pokrivaju u više slojeva, zbog čega je odjeća veoma široka. Istaknuta značajka ovog ruha je bušeni vez, zvan šlingoće. Iako je ova tehnika ukrašavanja tekstila poznata na širem prostoru nizinskog dijela Hrvatske, posebno je obilno zastupljena na svečanim suknjam i pregačama bizovačkog kraja. Slijedeća specifičnost ženskog ruha jest ukrućeni i bogato nabrani ovratnik reklja koji zajedno sa skutima širokim poput krinoline podsjeća na stil francuske feudalne mode s kraja 18. stoljeća. Prepoznatljiv oblik ove odjeće upotpunjuju šarene vunene čarape i sandale presvučene plišem i izvezene žicom zlatne boje. Djevojke su se razlikovale od udatih žena po uređenju frizure i oglavlja. Karakteristika djevojačkog opremanja glave bila je sprijeda ravno počešljana i odrezana kosa, a straga spletena u dvije široke pletenice, dok je preko tjemena nošen vijenac od umjetnog cvijeća u obliku dijadema. Udate žene glavu su pokrivale rupcem, šamijom, složenom na poseban način u obliku svojevrsne kapice. Oko čela nerijetko se povezivao u traku složen rubac bledašica. Uz ovaj odjevni komplet na gornji dio tijela oblačio se svileni oplećak, vrsta bluze širokih rukava stisnutih uzicom. Dok je odjeća donjeg dijela tijela, podsuknje, suknja i pregača, bila izrađena od industrijskog pamučnog tkanja zvanog šifon, svileni oplećak je domaće tkanje od miješanih pamučnih i svilenih niti bijele ili žute osnovne boje. Na rukavima oplećka izvedeni su tkalačkom ukrasnom tehnikom ubiranja cvjetni ukrasi u nekoliko uzdužnih pruga. Preko pleća nosio se velik, u trokut presavijen rubac s dugačkim resama, dok su prsa ukrašavali nizovi zlatnika dukata i dugačka višestruko presavijena ogrlica od krhkih staklenih kuglica. Opisan odjevni komplet svečanog ženskog ruha samo je jedan od više različitih tipova tradicijskog ženskog ruha koje se nosilo u Bizovcu i okolnim selima od početka 20. stoljeća pa do Drugog svjetskog rata kada dolazi do naglog napuštanja narodne nošnje i prihvaćanja industrijske robe i građanskog odijevanja. Muška nošnja gotovo da nije imala lokalnih obilježja, nego se uklapala u opću sliku narodne nošnje Slavonije. Napuštena je već nakon Prvog svjetskog rata. Ipak, sa slabljenjem i gubitkom praktične vrijednosti bizovačke nošnje, jačalo je njezino simboličko značenje pa je ona od upotrebnog ruha postupne prerastala u dio kulturne baštine ovog dijela Slavonije. Taj je proces započeo još prije Drugog svjetskog rata, a do posebnog je izražaja došao u kontinuiranom razdoblju od 60-ih godina 20. stoljeća do danas kada se ova nošnja rado odijeva kao najizrazitija kulturna značajka bizovačkog kraja. Prešavši put od upotrebnog ruha do folklornog kostima, bizovačka nošnja danas nije isključivo niti jedno niti drugo, ali objedinjuje značajke jednoga i drugoga. Poput upotrebnog ruha ova nošnja živi i dalje, odijeva se u svečanim prigodama i folklornim nastupima. Pri tome se mijenja i dopunjava, napušta nekadašnje obrasce odijevanja i uvodi nove, s jasnom sviješću njezinih nositelja o kulturološkoj važnosti vlastitoga tradicijskog ruha.

Bizovac; narodna nošnja

nije evidentirano