hrvatski

Vilovićev obračun s vjerom, Crkvom i narodom

Đuro Vilović jedna je od najkontroverznijih ličnosti hrvatske književnosti 2o. stoljeća. Pisac desetak knjiga, od kojih pet romana, u počecima svojeg književnog djelovanja duboko je tijekovima hrvatske međuratne književnosti. U pričama, feljtonima i vinjetama zagovornik je vrednota kuće, obitelji i vjere, što je i razlogom izbora svećeničkog poziva. Odlaskom u Međimurje nastupa prekretnica u njegovu životu ; napušta svećeništvo, pokušava prijeći na pravoslavlje, potom na protestantizam, da bi na početku drugoga rata, kao prijatelj Nike Bartulovića, završio među četnicima kao bliski suradnik Draže Maihailovića, zbog čega je osuđen na zatvorsku kaznu. Mijenjajući životna opredjeljenja i svjetonazore, Vilović je i svoju književnost pretvorio u poligon za obračun s vjerom i Crkvom, o čemu se u radu govori. To je činio s mržnjom i svjesno jer je znao kakvu je ulogu Crkva imala u formiranju nacionalne svijesti u hrvatskom narodu tijekom povijesti. Iz mržnje prema Crkvi, kojom su impregnirane stranice njegovih romana, proizići će i neprikrivena mržnja prema vlastitom narodu i njegovo poricanje, što će ga kao otpadnika od vjere i naroda, ali i apologeta četništva, gurnuti postrance interesa naše književnosti i književne historiografije.

Književnost; svećeništvo; apostatstvo; apologetstvo četništva; mržnja prema Crkvi; vjeri i narodu

nije evidentirano