hrvatski

Vrijednosne konotacije povijesnih prostora u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća

Referencije na povijesne prostore razmjerno su česte u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća, o čemu svjedoče djela Ivana Gundulića, Junija Palmotića, Jakete Palmotića-Dionorića, Nikolice Bunića, Bara Bettere, Petra Kanavelića i dr. Posredujući se preko radnje lokalizirane na povijesne teritorije (Dubrovnik, slovinske zemlje, Osmansko Carstvo), preko (pseudo)povijesnih likova kao njihovih označitelja (npr. Osman, Pavlimir, Vladislav) ili preko izravnih iskaza, povijesni prostori uključuju ponajprije ideju političke, državne zajednice. Njihovo pak oblikovanje i vrednovanje u književnim tekstovima upućuje na koncepte identiteta poput domoljublja, slovinstva i kršćanstva, koji su karakteristični za tadašnji historiografski, kulturni, politički i ideološki diskurs. Pritom reprezentacija prostora uključuje autocentričnu perspektivu, tj. razgraničavanje vlastitosti i drugosti u kojem se vlastitom prostoru uglavnom pridaje pozitivni vrijednosni predznak, a prostoru (nedubrovačkog, neslovinskog, nekršćanskog) drugog najčešće negativni. U tom smislu, u mreži autopredodžbi i heteropredodžbi nazire se i imaginarna vrijednosna hijerarhijska ljestvica povijesnih prostora koja, prizivajući povijesni, društveni i politički kontekst, otkriva da su u književnosti Dubrovčana u 17. stoljeću ideologija, politika i etika snažno povezane.

hrvatska književnost 17. stoljeća; prostor u književnosti; Dubrovnik

nije evidentirano