hrvatski

Gotička drvena skulptura u Istri (1250.-1450.)

U ovoj je magistarskoj radnji obrađena drvena gotička skulptura u Istri nastala u razdoblju od 1250. do 1450. godine. Područje se istraživanja ograničilo vremenski budući da se termin gotičko može odnositi i na kasnosrednjovjekovno drvorezbarstvo druge polovice 15. st. Obilaskom terena, dokumentiranjem umjetnina i kataloškom obradom ustanovilo se da iz razdoblja druge polovice 13. st. i prve polovice 14. st. nema sačuvanih primjera skulptura. Dakle, obrađen je sačuvani inventar nastao tijekom druge polovice 14. st. i prve polovice 15. st. Do sada se cjelokupno kasnosrednjovjekovno kiparstvo u Istri grupiralo prema kriteriju mjesta nastanka, odnosno, umjetnine su se definirale bilo kao import bilo kao proizvod domaćeg majstora. U nedostatku dokumenata i arhivskih spisa, a s obzirom na to da se drvena skulptura lako prenosi, razvrstavanje prema mjestu nastanka ili prema njenom autoru ili naručitelju nije bilo moguće. Stoga se sačuvane primjere drvorezbarstva navedena razdoblja moglo kategorizirati isključivo na osnovu ikonografije. Dakle, istarske su gotičke skulpture podijeljene u dvije tematske skupine: raspela i likovi Bogorodice s Djetetom. Grupi raspela pripadaju: raspelo iz crkve Sv. Mihovila u Žminju, raspelo iz crkve Sv. Kuzme i Damjana u Fažani te raspelo iz crkve Sv. Kancijana u Lanišću. Raspela se u potpunosti razlikuju, a povezuje ih jedino pripadnost osnovnom tipu raspetog bolnog tipa Krista koji se javlja početkom 14. st. Također, sve tri umjetnine po načinu oblikovanja generalno pripadaju srednjoeuropskom kulturnom krugu, pa se može zaključiti da je nabava tih skulptura bila povezana s političko-društvenim statusom pojedinih mjesta za koje su one naručivane. Raspela u crkvi Sv. Mihovila u Žminju i u crkvi Sv. Kuzme i Damjana u Fažani na osnovama formalne analize datirana su u drugu polovicu 14. st. odnosno u kraj 14. st. Nejasna nam je njihova provenijencija, a samim time je otežana i datacija. Na temelju povijesnih podataka o kapeli u crkvi Sv. Justa u Trstu u kojoj je raspelo iz župne crkve Sv. Kancijana u Lanišću bilo prvobitno smješteno zaključilo se da je umjetnina zasigurno nastala tijekom prve četvrtine 15. st. Grupi likova Bogorodice s Djetetom pripadaju: Bogorodica s Djetetom u župnom stanu u Kanfanaru, Bogorodica s Djetetom iz Zbirke crkvene umjetnosti u Biskupiji Eufrazijane u Poreču (izvorno iz Boljua), Bogorodica s Djetetom iz crkve Sv. Martina u Svetom Lovreču, triptih iz crkve Sv. Jakova u Bačvi, te Bogorodica s Djetetom iz crkve Sv. Franje u Puli. Umjetnine Bogorodice s Djetetom nastale su pod snažnim utjecajem venecijanske produkcije 15. st, iako Madone iz Kanfanara i Boljuna dokazuju veze sa srednjoeuropskom kulturnim krugom. Nadalje, Bogorodice s Djetetom iz Kanfanara, Boljuna i Pule, u potpunosti su različite, bez zajedničkih dodirnih točaka, dok su se umjetnine iz Svetog Lovreča i Bačve mogle povezati. Bogorodica s Djetetom iz Kanfanara najvjerojatnije je nastala tijekom druge četvrtine 15. st. po uzoru na Trsatsku Bogorodicu od ruke manje vještog drvorezbara koji je mogao biti formiran u domaćoj sredini. Boljunska Madona pokazuje dodirne točke s poznatom skulpturom internacionalne gotike, Lijepom Madonom iz Češkog Krumlova. No, istarska je umjetnina daleko jednostavnija u načinu obrade i modelaciji detalja, pa je datirana između 1420. i 1430. godine, u vrijeme laganog zamiranja proizvodnje lijepih Madona. Umjetninu iz Pule talijanske obitelji Rizzi i Fabro 1940. godine darovale su kapeli Sv. Ivana u Puli, a zatim su je franjevci 1946. premjestili u crkvu Sv. Franje. Datirana je u prvu polovicu 15. st. iako je teško sa sigurnošću odrediti kontekst i vrijeme njena nastanka. Bogorodica s Djetetom iz crkve Sv. Martina u Svetom Lovreču i triptih iz crkve Sv. Jakova u Bačvi dva su drvorezbarska djela koja su se nakon podrobnijeg istraživanja ipak mogla jasnije odrediti, vremenski i autorski. Analizom se utvrdio niz detalja koji su ukazali da se radi o umjetninama koje su nastale u okviru istog kruga utjecaja. Njihov je autor poznavao venecijansko drvorezbarstvo, u prvom redu djela Giacoma Moronzonea i njegovih suradnika, pa su na tragu toga obje datirane u vrijeme prve polovice, odnosno sredine 15. stoljeća. Iako je drvorezbarska gotička istarska umjetnička baština izrazito nekoherentna grupa spomenika ipak se, uz pomoć različitih metoda povijesti umjetnosti, sačuvana skulptura uspjela formalno i ikonografski interpretirati u zadanom povijesnom i prostornom okviru s posebnim osvrtom na veze i utjecaje iz različitih europskih krajeva.

drvena skulptura; gotika; Istra; 15. st.; raspelo; Bogorodica s Djetetom

nije evidentirano