hrvatski

Psihoanaliza kao dar govora psihi

U prvome dijelu rada promišljat ću klasičnu psihoanalizu pomoću poststrukturalističkog alata Foucaultovog, Lacanovog, Felmaninog i Forresterovog filozofiranja dekonstruirajući njezin autoritet, ali ne da bismo je izgnali iz svake „ ozbiljne“ psihološke teorije i intervencije, već upravo sa svrhom vraćanja psihoanalizi njenih zasluga u suvremenoj klimi koja ju je sklona okarakterizirati kao mladenačke grijehe psihologije. Konkretno, psihoanalizu ću promišljati kao diskurs koji se, Foucaultovim riječima, „ vratio ludilu na nivou jezika“ , „ povratio jedan od osnovnih elemenata iskustvu kojeg je pozitivizam reducirao na tišinu“ , vrativši medicinskom mišljenju mogućnost dijaloga s traumom, ludilom i konačno, u punom opsegu, psihom ; pritom uvijek u čvorištu jezika – kao dar govora psihi koji je uvijek i dar šutnje u mjeri u kojoj se psihi nameću interpretacije, tj. u mjeri u kojoj je slušanje uvijek već teorijsko strukturiranje, u mjeri u kojoj analizirani i analitičar unaprijed šute i slušaju autoritet Freudove očinske figure (sve do apstraktnog Lacanovog Oca - Simboličkog). U drugom dijelu rada, promišljat ću egzistencijalnu psihoanalizu u formulaciji J. P. Sartrea kao utemeljenu na drugačijim ontološkim, antropološkim i onda psihološkim pretpostavkama, ali opet na diskursu klasične psihoanalize kao onom koji nastoji biti drugo od reda observacije i klasifikacije psihopatoloških simptoma ili farmakološko - bihevioralne psihijatrijske intervencije i nastoji „ slušati“ psihu istovremeno joj nudeći koncepte za artikulaciju njenog govora. Ovo promišljanje motivirano je činjenicom da je egzistencijalistička filozofija danas uporište za niz različitih psihoterapijskih praksi nazivanih egzistencijalnim terapijama, a upravo je egzistencijalna psihoanaliza J. P. Sartrea paradigmatsko sastajalište filozofije i psihologije - nukajući na traženje egzistencijalnih rješenja u horizontu ontološke fenomenologije putem egzistencijalne psihoanalize. Upravo psihoterapijska produktivnost egzistencijalističke filozofije kao i Sartreova kritika klasične psihoanalize nukaju na ponovno promišljanje stajališta da razlog promašaja klasične psihoanalize leži u njenoj filozofičnosti, umjesto u supstancijalizmu i determinizmu Freudovih koncepata proizašlih iz sasvim određene filozofije medicinskog pozitivizma, te da se stoga psihologija kao ozbiljna znanost treba distancirati od svake filozofije. Ovakvim promišljanjem nipošto ne impliciram negiranje psihologiji njene autonomije niti odbacivanje medicinskih doprinosa razumijevanju i tretiranju psihopatologije, a egzistencijalističku filozofiju ne zagovaram dogmatički nego performativno kao filozofski i psihoterapijski plodonosnu nudeći okvir za takvo razumijevanje psihologije koja kao jedinstveni logos o psihi obuhvaća kako njenu „ vidljivu“ dimenziju korporalnog, tjelesnog, fizičkog, cerebralnog, bihevioralnog kojoj se primarno obraća medicinski diskurs iznikao iz pozitivističke filozofije, tako i njenu „ skrivenu“ dimenziju u strogom značenju psihičkog kojoj se obraća psihoterapijski dijalog koji svoj teorijski okvir traži i pronalazi u drugačijoj filozofiji. Sagledavajući klasičnu psihoanalizu u horizontu pokušaja prevladavanja pozitivističkog redukcionizma iznalaženjem drugačijih spoznajnih rješenja za oslovljavanje i tretiranje psihe kako bi se isti taj pozitivizam mogao integrirati u cjelinu znanja o psihi, u horizontu psihologije koja bi ujedno bila i empirijska i humanistička, i to kao prvijenac takvih pokušaja, vraćamo psihoanalizi njen dignitet u poretku znanja, a nužno otvaramo dijalog između psihologije i filozofije i, u konačnici, dijalog o mogućnosti jedne takve sveobuhvatne, teorijski i terapijski efektivne psihologije.

psihoanaliza; poststrukturalizam; pozitivizam; egzistencijalna psihoanaliza

nije evidentirano