hrvatski

Gabriel Jurkić – od realizma do secesije, od simbolizma do impresije

Prateći razvojnu evoluciju Gabriela Jurkića od prvih samoukih radova iz srednjoškolskih dana preko svih njegovih stilskih faza u ovoj bogato ilustriranoj monografiji sa 491. djelom svih slikarskih tehnika, autorica analizira, interpretira i argumentirano vrednuje njegovo slikarsko djelo. Gabriel Jurkić rođen je 1886. godine u Livnu, gdje je i umro 1974. godine, povučen od svijeta u osamu franjevačkog samostana “ Gorica” . Njegovo slikarsko školovanje započelo je u Zagrebu l906. g. u privatnoj školi Čikoša i Crnčića, a po osnutku Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt (1907.) bio je jedan od njenih prvih polaznika. U nastavku studija na Akademiji u Beču sudjelovao je na izložbi bečke “ Secesije” , a na prvim samostalnim izložbama u Sarajevu i u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu predstavio se kao “ superioran crtač” (G. Gamulin) i sjajan portretist. Istraživanja Jurkićeva opusa iz tog ranog razdoblja, novootkrivene slike portretnog žanra, daju sve više čvrstih uporišta, koja ga tih ranih godina čvrsto vezuju uz kulturne krugove Zagreba. Najsvojstvenije doprinose modernističkim kretanjima Jurkić je ostvario u razdoblju tzv. druge secesije, koja se razvijala u okviru ideologije društva “ Medulić” i općih tendencija prema naglašenim nacionalnim obilježjima, u nas prevladavajućoj nacionalnoj mitologiji. Svojom specifičnom dionicom simbolizma, koja je na zagrebačkoj retrospektivi jasno zaokružena Jurkić je uspio razviti prepoznatljivu simbolističku komponentu organski povezanu sa svojom rodnom Bosnom što već tada ukazuje na njegovu tematsku konstantu. Druga značajna faza Jurkićeve likovnosti nastaje početkom dvadesetih godina u dodiru s mediteranskim ambijentom Hrvatskog primorja, kad se njegova paleta otvorila i rasplamsala, i taj spoj svojevrsnog postimpresionizma, kroz koji se još provlače odjeci simbolizma jedinstvena je inačica kolorističke impresije i realizma dvadesetih godina. Tada je, na vrhuncu svoje slikarske karijere, održao u salonu Ulrich u Zagrebu (1922. i 1934.) svoje najznačajnije i izuzetno zapažene izložbe kojima je oduševio i kritičare i publiku, i od tog doba Zagrebom kolaju njegove slike, koje posljednjih godina ponovno izranjaju. Drugi svjetski rat i novo doba koje je uslijedilo nije mu bilo naklonjeno i on se tada i fizički, duhovno i stvaralački povlači u Bosnu do te mjere da je kraj života proveo u samostanu “ Gorica” u Livnu. Prepuštenost samome sebi rezultirala je gotovo opsesivnom zaokupljenošću krajolikom bosanskih planina, impresioniran ljepotom i promjenljivim fenomenima prirode što postaje velika, znakovita i prepoznatljiva tema koja je obilježila njegov slikarski identitet sve do kraja života.

Gabriel Jurkić; hrvatski i bosanski slikar; 20. st.; pejzaž; portret; secesija;

nije evidentirano