hrvatski

Put svjetlosti Iva Dulčića. Obnoviteljski prinos Iva Dulčića sakralnoj baštini

Ivo Dulčić rodio se 1916. u Dubrovniku, studirao je pravo u Zagrebu i Beogradu, a nakon poodmaklog studija prava upisao se u Zagrebu na Akademiju likovnih umjetnosti 1941. godine, u osvit II. svjetskog rata. Pred samu diplomu, s već dovršenim diplomskim radom, 1946. u olovnim poslijeratnim okolnostima novog represivnog režima biva izbačen iz Akademije. Tako je ogorčen, goloruk, bez formalnih kvalifikacija diplome i na određen način antirežimski, karizmatski obilježen, krenuo u svoju slikarsku avanturu. No, uza sve to razvio se u iznimnu osobnost hrvatskog slikarstva druge polovine dvadestoga stoljeća, neponovljive izvornosti i čudesnog zračenja specifične ljepote. Slikar našeg kolorističkog strukturalizma, ali i psihološke portretistike, izražavao se takvom slobodnom ekspresivnošću kakve inače nema u našem slikarstvu. Kao jedan od začetnika organičke apstrakcije na temu reduciranog pejzaža, inervantnom kaligrafijom i kolorističkom polifonijom, svrstao se u apogejsko razdoblje europskog tašizma ali ga je u isti mah nadišao izvornom morfologijom. I upravo je s tim " novim", intuitivnim razabiranjem svijeta i asocijativnim prizivanjem stvarnoga i viđenoga, imao u rukama ključ za likovni dijalog s kontemplativnim religijskim sadržajima. Upravo je on izvršio radikalni obrat - suvremenu likovnu formu uveo je u sakralni prostor. Smjelo i bez ustupaka konvencijama i ukusima, primijenio je svoj punokrvni slikarski jezik čudesne polifoničnosti u kontekstu sakralne ikonografske zadanosti, kad su mnogi njegovi suvremenici pokleknuli pred ustaljenim predodžbama i željama naručitelja. Prve crkvene narudžbe bile su izazov njegovu istraživačkom duhu i velika kušnja duhovnih i kreativnih dosega. Hrabrost je bila u tim vremenima prihvatiti crkveni zadatak, ali je bila podjednako velika smjelost slikara da u jednoj duboko tradicionalnoj sredini svoju viziju sakralnog motiva transponira suvremenim likovnim izrijekom. Na njima se lomilo koplje suvremenog likovnog izričaja i vodila još jedna bitka za stvaralčku slobodu umjetnika, ovoga puta u domeni tumačenja religioznih sadržaja. Radikalni iskorak ostvario je Ivo Dulčić s vitrajima u franjevačkoj crkvi na zagrebačkom Kaptolu. Četiri godine iscrpljujućeg rada (od 1961. do 1964.) uložio je u golemi zahvat oslikavanja vitraja za četrnaest gotičkih prozora. Rezultat je bio još revolucionarniji i jedva da ga je itko do danas nadmašio. Nakon toga zaredale su brojne narudžbe. U svega petnaestak godina od 1959. pa do prerane smrti, 1975. godine Dulčić je ostvario uistinu monumentalni opus: zidnih i oltarnih slika, Križnih putova, mozaika, a napose je impozantan njegov opus crkvenih vitraja, kroz koje se u posvećene prostore širi čudesna svjelost. Poslije Splita i Zagreba, nizala su se njegova ne manje vrijedna djela po brojnim crkvama: od Dubrovnika do dalekog Rima i njemačkog Essena, Brusja na Hvaru i Kotora do Sarajeva, Banja Luke, Podmilačja, Kapeli hrvatskih iseljenika u Essenu i još mnogih gradova i mjesta na kojima je Dulčić zauvijek udomio svoja remek-djela ostavivši tako za sobom duboki "trag svjetlosti". Ovdje su analizirani i prezentirani nacrti za vitraje u Crkvi sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu, nadalje tu su i najljepši motivi ciklusa vitraja iz Crkve sv. Ante u Sarajevu ; nacrti za vitraje u Kapeli hrvatskih iseljenika u Essenu, u Crkvi sv. Bonaventure u Banja Luci, u Crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu, te inventivne zamisli za ostakljene lunete u Crkvi sv. Vlaha u Dubrovniku. Nekoliko skica u ulju za štafelajne slike i oltarne pale za Crkvu Male braće i Crkvu Dominikanac u Dubrovniku, pojedine postaje Križnog puta iz Brusja na Hvaru i jedna postaja iz Essena, te čudesna tempera Relikvija, vibrantne fakture, sve je to sakupljeno na ovoj izložbi u društvu dominirajućeg vitrajnog slikarstva.

Ivo Dulčić; hrvatski slikar; 20. st.; vitraji; sakralno slikarstvo

nije evidentirano