hrvatski

Papinstvo i Barska (nad)biskupija u drugoj polovici XII. stoljeća

Druga polovica XII. stoljeća kvalitativna je prekretnica u odnosu papinstva i crkvene organizacije na istočnojadranskoj obali. To se ponajbolje može uočiti u trajnom nastojanju papinstva za što učinkovitijim uređenjem tamošnje crkvene uprave, ali i kroz opetovane misije papinskih legata te podjelu naslova legata » po svojoj crkvi« osobi splitskoga nadbiskupa. Barska (nad)biskupija također je bila izravno uključena u tadašnja zbivanja, a napose u svezi s pitanjem jurisdikcijskoga uređenja crkvene provincije Gornje Dalmacije. Odnos papinstva prema istočnojadranskom prostoru usmjerio je i bitno obilježio tadašnji sukob papinstva s Carstvom, a potom i početak ponitfikata Inocenta III. (1198-1216), vjerojatno najenergičnijega srednjovjekovnoga pape, za vrijeme kojega je, u danoj konstelaciji europskih političkih prilika, dugotrajni proces postklinijevske crkvene reforme u sprezi sa strujanjima » Renesanse XII. stoljeća« , rezultirao potpunim prožimanjem cjelokupne Crkve duhom papinstva. U vrijeme sukoba pape Aleksandra III. (1159-1180) i Fridrika I. Švapskoga (1152-1190), cara Svetoga rimskoga carstva, u povijesti poznatijega pod nadimkom Barbarossa, istočnojadranski prostor bio je neposredno uključen u opća europska zbivanja te za papinstvo imao strateški iznimno značajnu ulogu. Kao i u čitavom srednjovjekovlju, crkvene prilike su bile neraskidivo isprepletene s političkim. Barska (nad)biskupija igrala je značajnu ulogu u odnosima Aleksandra III. i bizantskoga cara Emanuela I. Komnena (1143-1180). Inocent III. je pak nastojao proširiti crkvenu organizaciju (ili učvrstiti postojeću) što dublje u unutrašnjost Balkanskoga poluotoka. U tom kontekstu, a sukladno konceptu plenitudo potestatis, pod » protektoratom« Vukana, kralja Dalmacije i Duklje, poduzeo je akciju konačnoga jurisdikcijskoga rješenja položaja Barske (nad)biskupije. U historiografiji je povijest Barske (nad)biskupije tijekom druge polovice XII. stoljeća višekratno obrađivana (npr. Ivan Marković, Dane Gruber, Stanoje Stanojević, Eduard Peričić, Lujo Margetić te donekle Milan Šufflay). Pritom se, međutim, nije primjereno utvrdio i analizirao širi, europski kontekst pitanja crkveno-jurisdikcijskoga položaja Barske (nad)biskupije. Upravo će se tom analizom baviti ovo izlaganje u kojem će se niz pitanja vezanih uz Bar kao (nad)biskupijskoga i metropolijskoga središta pokušati sagledati kroz prizmu želja i ciljeva papinstva, odnosno djelovanja papinskih legata, » ruke i oka« pape. Navlastito će se pozornost posvetiti epizodama vezanim uz (nad)biskupe Grgura i Ivana te ukratko razložiti crkveni odnos Bara i dubrovačke nadbiskupije.

XII. stoljeće; papinstvo; Dukljansko-barska (nad)biskupija; papinski legati

nije evidentirano