hrvatski

Konzervativizam i neokonzervativizam

Iz uvoda U pristupu ovoj temi polazim od jednostavne i već prihvatljive tvrdnje da je konzervativizam dominantna pozicija suvremenoga svijeta, i da će, kao takva, bitno obilježiti kraj 20. stoljeća. Za ovu tvrdnju ima mnoštvo opravdanja: Zapad je nakon drugoga svjetskog rata, posebice sedamdesetih, ušao u doba tradiranja ; Istok je raščistio s komunizmom, a u državama na Balkanu kolektivno se eksperimentiranje nadomješta specifičnim tradiranjem. Sve je to znak da se kolektiviteti žele utemeljiti u tradiciji, pokušavajući je spojiti sa suvremenošću, što je zapravo i credo suvremenoga europskog konzervativizma. On, naime, polazi od vjerovanja o nemogućnosti uništenja tradicije, a istodobno zna da se bez novoga ne može, tj. barem bez znanstvenih i tehničkih inovacija koje dinamiziraju svijet, pa makar istodobno i nagrizaju tradiciju. Neokonzervativizam pokušava spojiti tradiciju i modernu. Tradicija, kao temelj opstojnosti, ne može se zatrti ; ona se može privremeno zamrznuti. U doba odmrzavanja i demontiranja postaje "vruće" ; do izraza dolazi snaga kolektivnog sjećanja, iskustva prethodnih generacija. Stoga potrebe kolektiviteta ne treba sputavati ni iz kojih "viših" ideologijskih razloga, već im je potrebito pomoći organizacijom života i političkom mudrošću da se oblikuju i dalje razvijaju prema suvremenim standardima.

konzervativizam; neokonzervativizam; moderna

nije evidentirano