hrvatski

Pogled na ilirizam 170 godina poslije

S vremenske distancije daje se ocjena ilirskoga pokreta, govori se o ilirizmu u hrvatskom i europskom kontekstu, o jezikoslovnoj djelatnosti u to doba te o novoštokavskim temeljima jezične norme. Zaključuje se da ništa u hrvatskim gramatikama ne pokazuje da su ilirci prihvatili bilo što od Karadžićeve reforme. Da su prihvatili, prvo bi prihvatili fonološki pravopis, a pravopis je u vrijeme ilirskoga preporoda morfonološki. Nema jezičnih pokazatelja koji bi mogli dokazati da su ilirci proveli u praksu svoj književnojezični program o jednom književnom jeziku za sve južne Slavene. Osim pokojega poredbenoga podatka iz slovenskoga, ali i iz drugih slavenskih jezika (bilo je to vrijeme poredbeno-povijesne metode u lingvistici!), kao što ima podosta podataka i iz hrvatskih dijalekata, nema govora o pokušaju stvaranja nekoga jezičnoga amalgama na osnovi južnoslavenskih jezika. Riječ je o tome da treba lučiti ideologiju od onoga što stvarno te gramatike normiraju. One su dio jednoga kontinuiteta u izgrađivanju istoga književnoga jezika. Zbog toga u njima ima mnogo toga što se nalazi i u prethodnika, ali i danas u temeljima hrvatskoga jezičnoga standarda.

hrvatski narodni preporod; ilirizam; hrvatski jezik; novoštokavština; standardni jezik

nije evidentirano