hrvatski

Prvi svjetski rat i hrvatska autobiografska književnost (stanje, naznake i mogućnosti istraživanja)

Svrha ovoga članka uvodno je razmatranje mogućnosti koje autobiografski izvori pružaju historiografskom proučavanju I. svjetskoga rata. U skladu s tim, prvo poglavlje kronološki je pregled povijesnih djela o I. svjetskom ratu u Hrvatskoj, dijelom i u bližem susjedstvu, o kojima se općenito može kazati da su odabirom tematike, zanemarivanjem metodoloških inovacija, a donekle i u zaključcima bila određena suvremenim političkim i društvenim previranjima. Osim što raspolažu većim brojem znanstvenika i raznim materijalnim prednostima, britanska, francuska, američka, njemačka i australska historiografija te, posebice, publicistika o I. svjetskom ratu razvijale su se nakon 1918. u bitno autonomnijim uvjetima, ne zapostavljajući metodološka promišljanja i pomake, pa ni one koji se tiču autobiografskih izvora. Drugo poglavlje stoga je pokušaj da se ta praznina popuni barem u kratkim crtama, a u trećem zanimanje se širi na ne uvijek harmonične dodire historiografije s književnom teorijom. Na temelju izloženoga, u četvrtom se poglavlju daju nacrt relevantnoga hrvatskoga autobiografskoga književnoga korpusa, opis njegovih općih značajki te okvirni odgovori na neka od mogućih istraživačkih pitanja.

Austro-Ugarska, Jugoslavija, Hrvatska, I. svjetski rat, autobiografija, metodologija, književna teorija

nije evidentirano