hrvatski

Marko Marulić o filozofiji i filozofima u svom "Evanđelistaru"

U svojoj moralnoteološkoj sintezi, koju je 1516. godine objavio pod neprozirnim naslovom "Evangelistarium", Marko je Marulić izložio i svoje brojne stavove o filozofiji, filozofskim disciplinama, filozofskim školama i filozofima. U trećem poglavlju treće knjige "Evanđelistara" istražio je Marulić temu: &raquo ; ; Što je mudrost i gdje je valja tražiti?&laquo ; ; (&raquo ; ; Quid sit sapientia et ubi quaerenda&laquo ; ; ). Kada je razlikovao mudrost (sapientia) od razboritosti (prudentia), prihvatio je stoičku odredbu mudrosti: &raquo ; ; znanje i spoznaja božanskih i ljudskih stvari&laquo ; ; (divinarum humanarumque rerum scientia et cognitio). Svoju tvrdnju da je mudar samo onaj čije su vladanje i život u skladu s njegovim znanjem, potkrijepio je ovim razlikovanjem učenosti i mudrosti: &raquo ; ; Ako tko izuči svu filozofiju a ne živi kako ona zahtijeva, priznat ću da je učen, ali ne da je i mudar&laquo ; ; . U svom daljnjem izlaganju o mudrosti, u sedmom poglavlju iste knjige "Evanđelistara", zauzeo je i sljedeći stav: svaka disciplina koja nije u suglasnosti s Evanđeljem beskorisna je i čovjeka ne može učiniti mudrim, a time ni blaženim. Na svoj popis takvih disciplina Marulić je, uz pjesništvo, govorništvo i astronomiju, uvrstio i filozofiju. Iako se, tvrdi Marulić, filozofija hvali svojim bavljenjem mudrošću, i to tako što istražuje uzroke i narav stvarī , ona &raquo ; ; ne zna pravo i istinito prosuditi što je čovjekov cilj.&laquo ; ; Da &raquo ; ; u nekom svom dijelu ne pomažu teologiju&laquo ; ; , nitko ne bi trebao, misli Marulić, učiti filozofiju, pjesništvo, govorništvo i astronomiju. Od tih disciplina, preporučuje nam Marulić, treba uzeti samo ono što je prikladno za obrazovanje vjernika, dok ostalo treba odbaciti – &raquo ; ; da ne šteti&laquo ; ; . Već u predgovoru "Evanđelistara" Marulić je nad sve znanosti uzvisio etiku, jer ona &raquo ; ; razmatra o gojenju običajā i života&laquo ; ; i zato jer čovjeka upućuje na načine s pomoću kojih će se odvratiti od zla i prionuti uz dobro. No, iako je o etici pisao kao &raquo ; ; izvrsnoj vrsti poduke&laquo ; ; , Marulić je istovremeno upozorio i na to da je ona tek dio &raquo ; ; svjetovne i ljudske filozofije&laquo ; ; (mundana et humana philosophia). Bilo bi lakomisleno i nerazumno, ističe Marulić, u bilo kojem pogledu usporediti filozofiju s &raquo ; ; onim što nam je objavljeno od Boga&laquo ; ; : &raquo ; ; Pogriješiti su, zaista, mogli i sami filozofi, kao što su pogriješili u vrlo mnogim stvarima, jer su bili ljudi.&laquo ; ; Od brojnih Marulićevih stavova o filozofskim školama istaknut ću tek neke od onih koji se odnose na stoike. Premda se suglasio s njihovom odredbom mudrosti, Marulić je često kritizirao stoike. Naročito je oštar bio prema njihovu nauku o blaženstvu (beatitudo), o čem je svoje stavove iznio u šestom poglavlju &raquo ; ; Samo Božja mudrost čini ljude blaženima&laquo ; ; (&raquo ; ; Quod sola Dei sapientia efficit beatos&laquo ; ; ) treće knjige "Evanđelistara". Stoici nisu znali za istinsko blaženstvo, tvrdi Marulić, jer su naučavali: da je vrlina sama sebi plaćom ; da životom u vrlini čovjek ostvaruje sve što mu je dovoljno ; da je blaženstvo &raquo ; ; mirovanje želja&laquo ; ; (appetitionum quietitudo). Blaženstvo je, tvrdi Marulić, nebeska i vječna sreća koja pripada vrlini ukoliko se združi s pravom vjerom, pa ljude blaženima mogu učiniti samo Božja i kršćanska mudrost, a ne stoička filozofija, koja je &raquo ; ; tako kruto i neljudski ograničena&laquo ; ; jer naučava: &raquo ; ; da bi bio blažen, mudrac se mora posve lišiti duševnih čuvstava.&laquo ; ; Stoička filozofija, poentira Marulić, ne pristaje &raquo ; ; čovjeku, nego prije kamenu: ničemu se ne nadati, ni od čega strahovati, ni zbog čega se ne radovati, ni zbog čega se ne žalostiti.&laquo ; ; Dakle, za potrebe svoje moralnoteološke sinteze Marulić izoštrava i svoje stavove prema etici kao filozofskoj disciplini, a njegov odnos prema stoičkoj etici u tom je smislu paradigmatičan.

Marko Marulić;

In his master-piece in the field of moral theology, which he published in 1516 under an untransparent title "Evangelistarium", Marko Marulić also outlined many of his views of philosophy, philosophical disciplines, philosophical schools, and philosophers. In the third chapter of the third book of "Evangelistarium" Marulić examines the topic: &raquo ; ; What is wisdom and where is it to be sought?&laquo ; ; (&raquo ; ; Quid sit sapientia et ubi quaerenda&laquo ; ; ). In his distinction of wisdom (sapientia) from prudence (prudentia), he adopted the Stoic definition of wisdom: &raquo ; ; knowledge and cognition of the divine and human things&laquo ; ; (divinarum humanarumque rerum scientia et cognitio). His statement that wise is the man whose conduct and life are in harmony with his knowledge he supported with the following distinction between erudition and wisdom: &raquo ; ; If a man absorbs entire philosophy but failes to live up to it, i shall admit that he is learned, yet not necessarily wise&laquo ; ; . In his elaboration on wisdom in the seventh chapter of the same book of "Evangelistarium", he states the following: discipline which is not in concordance with the New Testame