hrvatski

Inojezični hrvatski i govornici drugih slavenskih jezika

Učenje srodnih jezika razlikuje se od učenja raznorodnih jezika pa se to nužno odražava i na poučavanje. No srodnost može biti i prednost i nedostatak u ovladavanju novim jezikom. K tomu se srodnost različito ostvaruje u ovisnosti o obilježjima svakoga pojedinoga jezika, stupnju strukturne sličnosti među dvama jezicima na različitim razinama (npr. fonološkoj, slovopisnoj, morfološkoj), ali i drugima (npr. pragmatičkoj, kulturnoj itd.). U radu se kao primjer odnosa među srodnim jezicima iznosi problematika učenja i poučavanja inojezičnoga hrvatskoga (hrvatskoga kao drugoga i stranoga jezika) izvornih govornika ostalih slavenskih jezika. Prvi dio ovoga rada govori o tome u kakve se skupine na tečajevima hrvatskoga jezika u Hrvatskoj uglavnom uključuju slavenski govornici i zašto nije moguće oblikovati skupine homogene prema prvomu jeziku. U drugome dijelu rada navode se neke prednosti slavenskih govornika u učenju hrvatskoga, ali i razlike u područjima na kojima se u njihovu vladanju hrvatskim najčešće pojavljuju odstupanja, zajedno s primjerima iz nekoliko slavenskih jezika. U trećemu dijelu rada nakon iznošenja dvaju primjera hrvatskih iskaza slavenskih govornika govori se o prikladnim pristupima u nastavi u nehomogenim slavensko-neslavenskim skupinama učenika.

inojezični hrvatski; slavenski jezici kao J1; prijenosna odstupanja

nije evidentirano