hrvatski

Prirodno stanje i zajednica. Lockeova socijalna filozofija i europska tradicija

U povijesti socijalnih teorija još od antičke Grčke javljaju se dvije temeljne koncepcije o odnosu čovjeka i društva ; prva, koju zasnivaju Platon i Aristotel kao "ideologija" polisa, počinje s tezom da je čovjek po naravi društveno biće, te druga, što se najprije javlja u "podzemnoj" filozofiji sofista kinika i kirenaika, a koju navlastito elaborira Epikur, čovjeka uzima kao slobodnu i neovisnu jedinku što a posteriori stvara zajednicu. Poredbena raščlamba radova teoretičara društvenog ugovora pokazuje da je razlika između prirodnog stanja i zajednice manje bitna u Lockea nego u Hobbesa ili Rousseaua. Prema Lockeovu shvaćanju prirodno stanje nije stanje zgoljnoga individualizma, kao što ni ti političko društvo ne predstavlja zaokruženu ljudsku zajednicu. U tome je smislu Lockeov ideal zajednice istovjetan s realitetom laissez-faire građanskog društva. Stoga se njegova socijalna filozofija sa svojim liberalističkim i individualističkim načelima iskazuje kao ideologija novoga kapitalističkog društva. No, s druge strane, načelo skrajnje suverenosti građanina i politička sloboda, što prema Lockeu proizlazi iz naravnog zakona te se sankcionira društvenim zakonom u zajednici, kao ishodište političke emancipacije građanina (citoyena) nadaje se kao conditio sine qua non univerzalne ljudske emancipacije, odnosno kao pretpostavka potpunog oslobođenja čovjeka.

prirodno stanje; društveni ugovor; vlasništvo; zajednica; socijalna filozofija

nije evidentirano