hrvatski

Usud otuđenja i upitnost razotuđenja

Otuđenje je, najopćenitije rečeno, stanje ili proces kojim se oduzimlje nešto onome kojemu to "nešto" bitno pripada. Odmah se nadaje na to upit: može li se, uopće, nekome oduzeti nešto što mu bitno pripada, a da taj, istodobno, ostane to što jest, ili, drugim riječima, je li otuđeni čovjek - jer kada govorimo o otuđenju, mislimo prvenstveno na otuđenje čovjeka - još-ne-realizirani čovjek, čije se samoozbiljenje, revolucionarnim prevladavanjem otuđujućih socijalnih mehanizama, nameće kao povijesna nužnost, ili je otuđeni čovjek, u stvari, istinski, zbiljski čovjek sa svojim vrijednostima i nedostacima, vrlinama i manama, koji nam izgleda otuđen jer ne odgovara našoj ideji savršena čovjeka, idealiziranoga "nadčovjeka" čije se superlativne kvalitete nikada ne mogu ozbiljiti?. Ta dvojba, koju ova studija pokušava problematizirati, podijelila je teoretike otuđenja, uglavnom one hegelijansko-marksističke provenijencije ; dok jedni otuđenje drže prolaznim historijskim prijeporom još-ne-realiziranoga čovjeka, drugi ga proglašuju vječnim usudom čovjeka, jedinim načinom njegova povijesnog potvrđivanja.

Otuđenje; razotuđenje; čovjek; samoozbiljenje; eshaton

nije evidentirano