hrvatski

Naronitanska biskupija (Ecclesia Naronitana)

Naronitanska kršćanska općina, odnosno dijeceza (Ecclesia Naronitana), najzaslužnija je za kristijanizaciju pučanstva dubljeg zaleđa središnjeg dijela istočnog Jadrana. Vjerovjesnici su joj kršćanstvo tim prostorima pronosili od najstarijih vremena, prvenstveno komunikacijama koje su Naronu povezivale sa Salonom, odnosno dolinama Neretve i njezinih pritoka Trebižata i Bregave. I sv. Venancij, koji je između 257. i 260. svoj život položio negdje među Delmatima (inter Dalmatas), na svoje je misionarske pohode kretao s naronitanskog područja. Naronitanska biskupija je utemeljena prije spomena njezinog jedinog poznatog biskupa Marcela (Marcellus episcopus Ecclesiae Naronitanae). Ranokršćanske bazilike iz dubljeg zaleđa Narone građene su i dekorirane po uzoru na njezine crkve. Sudeći i po tome opravdano je pretpostaviti da su pod jurisdikcijom naronitanskog biskupa bili prostori koji gravitiraju Naroni odnosno neretvanskom bazenu. Otoci Mljet, Korčula i Lastovo, poluotok Pelješac te Makarsko primorje bili su u sastavu Epidaurske (Ecclesia Epitauritana) i Salonitanske (Ecclesia Salonitana) a od 533. g. i Mukurske biskupije (Ecclesia Muccuritana). Vrhovnu crkvenu vlast u Dalmaciji, barem od 6. st., imao je salonitanski (nad)biskup. Sakralni objekti, prvenstveno crkve, iz dubljeg naronitanskog zaleđa koji su se u izvornoj funkciji održali i tijekom srednjeg vijeka svjedoče o neugaslosti pojedinih segmenata naronitanskog kršćanstva i poslije propasti Narone.

Rimska provincija Dalmacija; rano kršćanstvo; Naronitanska biskupija (Ecclesia Naronitana)

Članak objavljen i na engleskom jeziku