Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi !

Jezik srednjovjekovnih kamenih natpisa iz Hercegovine (CROSBI ID 6759)

Autorska knjiga | monografija (znanstvena)

Šimić, Marinka Jezik srednjovjekovnih kamenih natpisa iz Hercegovine. Sarajevo: Matica hrvatska, 2009

Podaci o odgovornosti

Šimić, Marinka

hrvatski

Jezik srednjovjekovnih kamenih natpisa iz Hercegovine

S A Ž E T A K 1. Uvod U prilozima uvrštenim u ovoj knjizi riječ je o srednjovjekovnm tekstovima pisanim hrvatskom ćirilicom na kamenu koji su pronađeni na području Hercegovine: Natpis Vignja Miloševića, Natpis vojvode Masna, natpisi iz Brotnja, natpisi iz Boljuna, Križ iz Donje Britvice. Svi su ti tekstovi nastali u vremenskom rasponu između sredine 14. i početka 16. stoljeća, osim Križa iz Donje Britvice koji je mlađi. Najstariji je među njima Natpis vojvode Masna uklesan sredinom 14. stoljeća, preciznije 1355 - 1357, ali se radi iznimne kulturno povijesne vrijednosti na prvom mjestu nalazi Natpis Vignja Miloševića, odnosno Kočerinska ploča nastala 1404. godine. Svi opisani natpisi imaju iznimno kulturnopovijesno značenje jer svjedoče o političkom stanju, društvenom uređenju, a također o kulturnoj i graditeljskoj djelatnosti toga kraja. U radovim predstavljenim u ovoj knjizi provedena je podrobna grafijska i jezična raščlamba svih tekstova, odnosno iznose se najznačajnija jezična i grafijska obilježja pojedinih natpisa. Jezična je raščlamba provedena na svim razinama: fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, leksičkoj i ponekad stilskoj. Pri tome se uspostavljaju paralele s hrvatskoglagoljskim tekstovima iz istoga razdoblja, kako rukopisima, tako i natpisima i grafitima, a također i s pojedinim hrvatskim ćirilskim tekstovima, kao i s bosanskim rukopisima. U svakom članku u uvodnom se poglavlju iznose povijesne okolnosti u kojima je spomenik nastao, kao i povijest samih spomenika. Svi su opisani spomenici pisani jednim od triju hrvatskih pisama, hrvatskom ćirilicom i hrvatskim narodnim jezikom s određenim većim ili manjim udjelom crkvenoslavenskoga jezika. Pri tome se karakteristike starijega jezičnoga sustava pojavljuju kao stilemi u točno određenim okolinama i sintagmama, kako je uobičajeno na srednjovjekovnim kamenim natpisima. Premda su na pojedinim natpisima očuvana neka obilježja starijega jezičnoga razdoblja, opisani tekstovi pisani su prilično ujednačenim jezikom, iako su nastali u rasponu od oko 150 godina, tj. od sredine 14. stoljeća, kad je uklesan Natpis vojvode Masna, pa do početka 16. stoljeća do kada su klesani natpisi u Brotnju i Boljunima. Iznimka je Križ iz Donje Britvice, koji je nešto mlađi. Razlog tome treba tražiti u činjenici da se jezične promjene nisu odvijale tako naglo, nego postupno, kako grafijski, tako ni jezični razvoj nije poznavao oštre granice, odnosno prijelaz iz jednog stoljeća u drugo, pa se tako za pojedine grafijske i jezične oblike ne može posve pouzdano odrediti kojem vremenu pripadaju, odnosno određene se karakteristike protežu kroz 14. i 15. stoljeće. Osim toga, treba napomenuti, da je grafija, odnosno pismo uvijek konzervativnije od jezika, pa su na ovim natpisima očuvana pojedina jezična obilježja iz starijeg razdoblja. Naime, glasovne promjene dolaze do izražaja u pismu tek ako su posve jasne i ako su već neko vrijeme postojale u jeziku. Varijante nalaze odraza u pismu tek kada se glas po kvaliteti mijenjao, tako je primjerice posve sigurno da se refleksi glasa jata (ê) e i i pojavljuju u spomenicima tek nakon što je proces njihova razvitka bio dovršen. Iako lapidarna (kamenita) ćirilica čini mali dio sveukupnoga književnoga stvaralaštva na hrvatskom jeziku, zbog njezine autentičnosti i kontinuiteta ona zavrjeđuje punu pažnju, naime, od 11 - 18. stoljeća to su najautentičniji i najneposredniji spomenici, koji su usprkos svim mogućim krivotvorenjima i povijesnim neprilikama došli do nas u izvornoj čistini. Istraživanja grafije, odnosno oblika pojedinih grafem hrvatske lapidarne ćirilice u razdoblju od 11. do 18. stoljeća pokazala su da se može posve opravdano govoriti o sustavu toga lapidarnoga pisma, jer se hrvatska lapidarna ćirilica, i po broju i po obliku grafema, razlikuje od svih ćiriličkih sustava i kroz sedam ili pak osam stoljeća pokazuje svoj poseban razvoj. Analogno nazivima srpska ćirilica, ruska ćirilica, bugarska ćirilica posve je opravdano, uspostaviti termin hrvatska ćirilica, posebice i stoga što taj termin rabe mnogi autori u naslovima knjiga tiskanih ćirilicom, tj. kažu da je tu riječ o hrvatskim knjigama, odnosno pismu. Riječ je o izdanjima iz 16. stoljeća. U Poljičkom statutu to se pismo naziva arvacko pismo. Po nizu ortografijskih, paleografijsko-morfoloških i jezičnih obilježja poseban razvojni put tog pisma, obilježen i prepoznatljivim utjecajem glagoljičke grafije i pravopisa, na hrvatskom i bosansko-hercegovačkom prostoru može se pratiti od najstarijih natpisa nastalih između ranoga 11. i 13. stoljeća, preko ustavnih i poluustavnih kodeksa 13 - 15. stoljeća, zatim hrvatske i bosanske diplomatike i prepiske 12. do 14. stoljeća, spisa bosanske kraljevske kancelarije, listina feudalnih gospodara u Humu, diplomatske prepiske Dubrovačke kancelarije pa do 15. stoljeća kada se temeljena na iskustvima čitave te višestoljetne grafijske tradicije naposljetku pojavljuje morfološki i ortografijski posve razvijena hrvatsko-bosanska ćirilica kao minuskulna grafija. Premda se natpisi zbog svoje egzaktnosti, analiziraju uglavnom kao svjedočanstva pismenosti, u novije se vrijeme njima pristupa i kao tekstovima s književno umjetničkim ostvarenjima, jer se iz tog izražajno i sadržajno uglavnom standardnog kliširanog repertorija epitafa izdvajaju pojedini tekstovi što ih pisar, odnosno klesar, nadahnuto, ponekad pjesnički ponijeto, bilježi u prvom licu kao pokojnikove refleksije o životu i smrti, prolaznosti zemaljskih dobara, o vjernosti i časti u službi njegovu "gospodinu", uz zaklinjanja i proklinjanja živih da ne miču "bilig" ili "kamen". Stoga kreativna osjetljivost suvremenoga primatelja otkriva sve češće ljepotu iskaza tekstova daleke prošlosti, nalazi u njima nadahnuće i odjeke iskona naše pisane riječi. Na kraju svakoga rada priložena je latinična transliteracija teksta. 2. Opis odabranih natpisa 1. Natpis Vignja Miloševića Nadgrobni je spomenik Vignja Miloševića donesen s Kočerinskoga polja prije 130 godina i uzidan u Župni dvor u Kočerinu, a 1927. godine, kad je izgrađen novi Župni dvor i ploča je prenesena tamo. Visina ploče je 137 centimetara, a širina nejednaka: 50 centimetara, 49 centimetra i 53 centimetra. Ploča je služila kao uzglavlje stećka Vignja Miloševića, koji je umro u proljeće 1404. godine, pa možemo pretpostaviti da je te godine klesan i natpis. Njegov se grob i danas nalazi u Kočerinskom polju. Kočerinska ploča spada u dulje natpise (zajedno s Natpisom vojvode Masna iz Donje Drežnice): ima ukupno 80 riječi, što je mnogo u odnosu na druge natpise na stećcima, i 25 redaka, u njima je 9 - 15 slova. Kočerinska ploča ima veliku vrijednost, ne samo po dragocjenim povijesnim podacima, nego i samom izvornošću svoga jezika, jer su taj tekst pisali domaći ljudi. Kameni su natpisi često puta jedine potvrde nekog govora iz određenog vremena, u ovom primjeru, zapadnoštokavskoga ikavskoga govora Kočerina s okolicom. Sva su slova na njoj lijepo izrađena i umjetnički povezana jedno s drugim. Ne samo slova, nego i ukrasi na stećku majstorski su izvedeni i ornamentirani: oko čitave gornje plohe stećka rub je urešen vinovom lozom, a unutar tog ornamenta po sredini je veliki križ. I strane križa su ornamentirane vinovom lozom, a u prostoru među stranicama križa nalaze se polumjesec i rozeta. Na natpisu se nabrajaju svi bosanski vladari od Stjepana Kotromanića do Stjepana Ostoje, i to pravim redoslijedom, među njima se našla i jedna kraljica - Gruba - žena Stjepana Dabiše koji je vladao od 1391 - 1395. Kraljica Gruba je vladala tri godine nakon njegove smrti: 1395 - 1398. Vrijednost je ove ploče i u tome što se na njoj prvi put spominje Kočerin, pa je važna i za povijest tog mjesta. 2. Natpis vojvode Masna Natpis dimenzija 110 x 75 centimetara uklesan je na skoro vertikalnoj površini, na stijeni iznad željezničke postaje u Donjoj Drežnici (Zaušje). Slova su na natpisu prilično dobro očuvana, osim s lijeve strane gdje su nešto oštećena. Dva su natpisa, onaj Kočerinski i ovaj Drežnički višestruko povezana, i to ne samo radi njihove relativne blizine (između Kočerina i Donje Drežnice udaljenost je zračnom linijom svega 20-ak kilometara), nego i činjenice da su ovakvi natpisi (riječ je o natpisima koji se u fondu sličnih tekstova izrazito izdvajaju svojom dužinom i stilom) predstavljali rijetkost. Osim toga, ta dva epigrafska spomenika povezuje ista povijesna ličnost: ban, odnosno kralj Tvrtko: na starijoj - Drežničkoj ploči nalazimo: u d(ь)ni... g(ospodi)na bana bosanьskoga tvrьtka, a na Kočerinskoj: služi banu stipanu i kralu tv(rьt)ku. Potom, i jedan i drugi natpis, iako epigrafski spomenici, imaju elemente diplomatičkih isprava, tj. u njihovoj je strukturi vidljiv utjecaj pisanja i prepisivanja kancelarijskih dokumenata, iz čega se može pretpostaviti, da su isti pisari pisali i jedne i druge tekstove. Iako epigrafski tekstovi nisu mogli imati težinu vladarskih isprava, oni su nastajali u istoj sredini koju su tvorili čitatelji vladarskih isprava. Drežnički natpis je zapravo potvrda posjeda: on nas obavještava o tome, da je tu, u Drežnici, u vrijeme ugarskog kralja Ladislava i bosanskog bana Tvrtka izgrađen dvor velikaša Masnovića - vojvode Masna i njegovih sinova Radoslava i Miroslava. Među svim objavljenim natpisima u izdanju Marka Vege, ukupno 325, Drežničkom natpisu pripada posebno mjesto, naime, to je jedini natpis uklesan na nekom dvoru. 3. Natpisi iz Brotnja Brotnjo (Broćno) u srednjem je vijeku jedna od jedinica nižeg ranga (upravni kotar) unutar županije Večerić, uz Blato, Drežnicu, Planinu, grad Kruševac i Polja. Sam naziv Brotnjo - Broćno nastao je od korijena broć, broća, prema starocrkvenoslavenskom broštь, latinski purpura - grimizna boja, grimiz, crvenilo. Od čega se tvorio pridjev na -ev: broćev, poimeničen na -ьc>ac: broćevac, genitiv -vca, na -ьn poimeničen samo u srednjem rodu Brotnjo - Broćno, na -ast: broćast. U Brotnju su zastupljene sve vrste stećaka: ploče, sanduci, sarkofazi ili sljemenjaci, visoki sanduci i križevi. Među svim oblicima stećaka, ovdje je najviše natpisa očuvano na pločama, četiri, potom dva na visokom sanduku i dva na sarkofagu, jedan na postolju sarkofaga i jedan na križu. Proučavajući stećke u okolici Širokog Brijega, Alojz Benac je utvrdio da ti spomenici imaju pojedine karakteristike stećaka zapadne Hercegovine, ali i neke svoje osobitosti, dok oni iz Brotnja pokazuju više sličnosti sa stećcima iz istočne Hercegovine. To je vidljivo i po njihovim oblicima, također, prema ukrasima. Na Širokom Brijegu prevladavaju niski oblici: ploče i sanduci, što odaje ukus toga stanovništva, ali i majstora, posebice je velik broj ploča u Turčinovićima, Trnu, Grovištu i Ledincu. Međutim, u Brotnju nalazimo i visoke i niske oblike stećaka. Najljepši su stećci na broćanskom području u Velikom Ograđeniku, Vionici i Čitluku. Među simbolima i ornamentima na nadgrobnim spomenicima u Brotnju najčešći su ukrasi: križ, polumjesec, sunce, zvijezda (najčešće šestokraka), odnosno rozeta, a rjeđi: sidro, ruža, svastika. Natpisi na nadgobnim spomenicima u Brotnju potvrđuju da pismenost na ovom području nije zaostajala za drugim krajevima. Naime, među ukupno 720 stećaka, ovdje je pronađeno deset natpisa pisanih hrvatskom ćirilicom, što znači da su natpisi uklesani na nešto manjem broju stećaka nego u istočnoj Hercegovini, tj. 1, 3%. Natpisi su očuvani u: Čerinu: Natpis Radovana Rakojevića, u Bakrima (lokalitet Visočica): Natpis Ivaniša Komlinovića, Natpis Grgura Vukovića, Natpisi kneza Pavla Komlinovića, Slipčići (Arapi): Natpis Jurja Ivanovića, Paoči, Kruševu (Selište): Natpis Ivana Maršića, Natpis Radiše Zloušića, Gradnićima. Sadržaji epitafa nisu samo dragocjeno vrelo egzaktnih povijesnih podataka, nego i autentična svjedočanstva o vjerskom i društvenom kontekstu u kojem su pokojnici živjeli. Oni su dragocjeni za proučavanje povijesti ovog kraja, u njima se ogledaju kulturni i politički utjecaji, socijalni status pojedinih velikaša, kao i politička uloga knezova ovog područja: Komlinovića, Vukovića, Nimičića, Milatović - Grgurevića. Nadalje, oni nam otkrivaju i sjedište knezova, npr. Komlinovića, također, i njihov odnos prema državi. Iz njih doznajemo da je i u ovom kraju postojao određeni broj pisara i klesara, odnosno kovača. 4. Natpisi na stećcima u Boljunima U Donjoj Hercegovini (općina Stolac, Čapljina, Neum i Ravno) očuvan je velik broj nekropola stećaka, među kojima su Radimlja i Boljuni najbogatiji i najpoznatiji. Na području općine Stolac nalaze se 52 lokaliteta s 1954 stećka raznih oblika, i to u sljedećim mjestima: Rotimlja, Trijebanj, Dabrica, Hodovo, Ljubljenica, Crnići, Aladinići, Prenj, Poprati, Gorica, Ošanići, Pješivac, Stjepan Krst, Masline, Radimlja, Kruševo, Poplat, Bitunja, Udora, Kučinari, Grdijevići, Gornja Duboka, Barane, Bjelojevići, Zaušje, Boljuni. Velik broj nekropola i stećaka potvrđuje da je ovo područje u srednjem vijeku bilo gusto naseljeno. Nekropola Boljuni nalazi se u jugozapadnom dijelu općine Stolac, danas je to dio sela Bjelojevići. Po važnosti lokaliteta na ovom području Boljuni se nalaze odmah uz Radimlju, naime, u tom selu od Stoca udaljenom 15 kilometara, očuvano je 269 stećaka, koji su raspoređeni u dvije skupine. Prema oblicima najviše je sanduka - 176, potom ploča - 76, pa sljemenjaka - 12 i tri križa. Među njima 92 su ukrašena, tj. 34%. I dok se nekropola Radimlja ističe bogatstvom, raznovrsnošću i visokom kvalitetom izrade reljefnih motiva, boljunska se nekropola ističe velikim brojem natpisa - 19, što je 7%, tj. ta je nekropola po broju natpisa u Bosni i Hercegovini na prvom mjestu. Na boljunskim je stećcima najčešći ukras križ, a potom povijena lozica s trolistom, (motiv je karakterističan za cijelu Hercegovinu, a ovdje se pojavljuje prilično često), štit s mačem, kao i rozete, potom razne bordure, polumjesec, scene lova, turniri, kola, itd. Najveći broj stećaka s boljunske nekropole potječe iz doba djelovanja majstora Grubača (1440 - 1460.) i njegovih učenika, odnosno iz druge polovice 15. stoljeća. Sudeći prema velikom broju stećaka i ovdje se pokapalo, isto kao i na Radimlji, početkom 16. stoljeća. Stećci u Boljunima imaju dosta sličnosti s ostalim stećcima istočne Hercegovine, a posebice onima iz stolačkog kraja: s Radimljom, Opličićima i Nekukom. Sturktura natpisa iz Boljuna. Početni su dijelovi natpisa pisani po pravilima, kao i većina drugih od 12. do 15. stoljeća. Tako neki među njima počinju znakom križa i rečenicom: † a se leži... Svi su natpisi s boljunske nekropole vrlo kratki, lapidarni, sadrže uglavnom samo osnovne biografske podatke: ime i prezime pokojnika, zatim onog tko podiže spomenik i na koncu, ime onog tko je izradio natpis. Kako spomenik najčešće podižu najuži članovi obitelji, taj se podatak također ističe kao dio pokojnikove biografije. Nešto više podataka o pokojniku, osim imena, među boljunskim natpisima, nalazimo na tri stećka: a se leži dobri junakь i čoek vlatko vuković, a se leži dobra vladikovka erina vukocamić, a se leži dobra žena stana đurenovica. 5. Križ iz Donje Britvice U Donjoj Britvici (župa Izbično), nedaleko od Širokoga Brijega, nalazi se iznimno staro i zanimljivo groblje. Staro i dobrim dijelom napušteno groblje smješteno je na vrlo lijepom mjestu, okruženo borovima, a s jedne je strane omeđeno rijekom Ugrovačom. U njemu je osamdesetih godina prošloga stoljeća župnik fra Dinko Maslać pronašao razbijeni križ, pomno skupio sve dijelove i sastavio ga. Križ je iznimno značajan, jer je osim što je ornamentiran s jedne i s druge strane na njemu urezan natpis. Grob na kojem je pronađen križ zidan je kamenom srednje veličine i krečem. Križ je s obje strane ukrašen ukrasima karakterističnim za širokobriješke stećke: rozeta (zvijezda), narodni pleter (preslica), vegetabilni motivi, zvonici s arkadama, a dimenzije su mu: ukupna visina 70 cm, a širina 41 cm, od zemlje do krsnica visina je 40 cm. Među svim očuvanim oblicima stećaka najmanje je križeva, primjerice, na području Kupresa očuvana su svega dva križa među ukupno 1055 stećaka. Možda je razlog tome što je u kamenu vrlo teško klesati križ koji bi se mogao očuvati duže vrijeme, i to radi odnosa geometrije križa i mehaničkih svojstava kamena. Klesanju križa pogoduje homogen i izotropan materijal, a kamen je upravo suprotno. Stoga posebnu pozornost treba obratiti križevima klesanim iz kamena. Sam simbol križa ističe neku religioznu osobinu pokojnika ili neko njegovo stanje: on je u tome bio velik i primjeren kako to križ pokazuje. Kameni križ najjači je i najuvjerljiviji simbol pokojnika. Među širokobriješkim je stećcima očuvano svega šest križeva od ukupno 157 spomenika. Križ je inače najčešći ukras na stećcima, neobično čest posebice u južnom području, na svim vrstama stećaka, (osim visokih sanduka), katkad se čak nalazi više puta na jednom stećku. Nekoliko je puta povezan s pticom, što je preuzeto iz bizantsko- mediteranske umjetnosti. Posebice je važno istaknuti da se križ nalazi na početku većine natpisa ovog područja: to je tzv. simbolična invokacija uz verbalnu: † va ime o(tь)ca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha, npr. Natpis Vignja Miloševića s Kočerina, Natpis vojvode Masna iz Donje Drežnice, itd. Znakom križa započinju, također, svi pisani dokumenti kraljevskih i plemićkih kancelarija tijekom cijeloga srednjega vijeka. Identičnu stilsku značajku imaju većinom svi natpisi na lapidarnim nadgrobnim spomenicima, kako na onima pisanim hrvatskom ćirilicom, tako i na onima pisanim glagoljicom u hrvatskim primorskim gradovima, odakle su uz snažne ekonomske veze isijavali i jasni kulturni utjecaji. Svojom tradiranošću, podudarnošću s uporabom u drugim suvremenim oblicima tekstova i neupitnom kršćanskom osnovom, ti oblici invokacije smještaju natpise na stećcima u duhovni i kulturološki kontekst europskog srednjovjekovlja u najdoslovnijem smislu, u kršćanski kontekst u kome se kultura stećaka jedino i mogla pojaviti. Nažalost, strana A je na križu znatno oštećena, tako da je natpis gotovo nemoguće pročitati. Natpis se nalazi u najvećem polju, pisan je u 8 redaka, svaki je od njih podcrtan. Za razliku od ornamenata i ukrasa na križu koji su pažljivo rađeni, za natpis se može reći da ga je klesao prilično nevješt klesar, odnosno natpis nije tako pažljivo obrađen kao ornamenti. Posve je pouzdano da je u prvom retku slovo u u pisano hrvatskom ćirilicom, dok se pri dnu plohe naziru neka latinična slova, pa možemo zaključiti da se radi o natpisu u kojem se prepleću dva pisma: ćirilica i latinica. Na natpisima se često miješaju slova dvaju sustava, primjerice na Humačkoj ploči pisanoj ćirilicom nalazimo glagoljska slova e i t. Dva se slavenska pisma - glagoljica i ćirilica - međusobno prožimaju i prepleću od početaka, tako npr. na najstarijim hrvatskoglagoljskim spomenicima - glagoljski natpisi iz 11. i početka 12. stoljeća na Kvarneru i Dalmaciji: na Krčkom natpisu iz 11. stoljeća, na Bašćanskoj ploči i Jurandvorskim ulomcima (oko 1100. godine), natpisu iz Knina (11 - 12. stoljeće) i Plastova kod Skradina (11 - 12. stoljeće). U Makarskom primorju uz brojne natpise pisane ćirilicom očuvana su dva s ćirilično-latiničnim grafemima, i to jedan na crkvi sv. Ivana u Makru iz 1584. godine, a drugi na nadgrobnoj ploči kod franjevačkog samostana Zaostrog iz 1701. godine. 2. Grafija 1. Uvod Hrvatska je ćirilica osobito ćirlisko pismo koje se od ostalih ćirilskih pisama razlikuje više u grafiji i pravopisu, a manje u morfologiji slova. Ipak, i tu postoje značajne razlike: prije svega, u hrvatskoj ćirilici rano nestaje svih znakova koji su u to pismo preuzeti iz grčkog pisma ili stare crkvenoslavenske ćirilice, a nisu imali odgovarajuće foneme u živome hrvatskom jeziku. Postoje razlike i u oblicima slova, iako se razni istraživači ne slažu oko toga koja se slova mogu uzeti kao karakteristična za hrvatsku ćirilicu, ipak, većina drži da su to: b, v, č, i ž. U hrvatskoj ćirilici već od ranoga srednjega vijeka nema znakova za nosne glasove, a od znakova za poluglas održao se samo meki sve do 16. stoljeća. Time se grafija rasterećuje, odnosno ne bilježe se oni elementi koji su postali suvišni. Za hrvatsku je ćirilicu osobit poseban znak za ć i đ (Q) koji se rabi i kao ortografijski znak za palatalnost n i l (ispred ili iza), a napravljen je po ugledu na glagoljsko đerv (J). Za glasovne skupine je i ja nema posebnih znakova, a ju se održao sve do 18. stoljeća. Na kamenim natpisima pronađenim na području Hercegovine potvrđena su karakteristična grafijska obilježja svojstvena hrvatskoj ćirilici, odnosno većini tekstova pisanih tim pismom, bilo kamenih spomenika ili rukopisa, kako onih pisanih na području srednjovjekovne Bosne i Huma, tako i onih pisanih u Hrvatskoj. S druge strane, ovdje su očuvana neka grafijsko pravopisana rješenja crkvenoslavenske provenijencije, odnosno neke osobitosti zajedničke za dva stara slavenska pisma: glagoljicu i ćirilicu. 2. Znak za ć i đ (Q) Poseban znak koji se u hrvatskoj ćirilici rabi za glasove ć i đ (Q) potvrđen je na broćanskim i boljunskim natpisima u primjerima: rakoivić, će, tućin, veće, komlinovićь, vukovićь, komlênovićь, ivanović, maršićь, zloušićь, herakovićь, vukić, vumić, vlađ, vladisalić, vučić, milić, vukčić, vuković, vukocamić, đurenovica, a na Kočerinskoj ploči taj je grafem potvrđen samo za glas ć: miloševićь, ćete. To je jedna od karakterističnih grafijskih obilježja bosanskih rukopisa, primjerice Hvalova zbornika - rukopisa pisanoga oko 1404. godine za bosanskoga vojvodu i splitskoga hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. 3. Grafemi za glas j U Bosni i Dubrovniku u tekstovima pisanim hrvatskom ćirilicom glas j se piše tzv. osmičnim i, u Poljicima u starim se dokumentima piše isto kao i, ali i s jatom, a u novijim dokumentima samo s jatom. Na srednjovjekovnim natpisima s područja Hercegovine također se za glas j rabi grafem i: doide, ne nastupaite - Kočerinska ploča, loiša - Drežnički natpis, na svoi plemenitoi, koi, jurai - broćasnki natpisi, na svoi plemenitoi, pomilui - boljunski natpisi. Isto nalazimo i u glagoljskim spomenicima kako liturgijskim, npr.: piite, taina - MVat4 74a, s'voihь - BrAc 9b, moi BrAc 9b, moihь BrAc 9c, tako i neliturgijskim: naide CIvan 19a, poiti - CIvan 19b, v Galilei - CTk 17v, ra(z)gledai CTk 17v, itd. Također, na glagoljskim natpisima i grafitima: dunai, pomagai, matii jurai, itd. 4. Grafemi W, É i X U tekstovima pisanim hrvatskom ćirilicom palatalnost prethodnoga suglasnika se posve rijetko označava grafemima W i É, što odgovara načinu bilježenja u glagoljici, koja nema te grafeme. Isto je i u bosanskim rukopisima, npr. Hvalovu i Mletačkom zborniku u kojima grafem W nije potvrđen, a grafem É samo u 3. licu jednine prezenta pomoćnoga glagola byti - ést&. Primjeri s natpisa: poe, este, esamь - Kočerinska ploča, rakoivićь, voevode, e - broćanski natpisi, e, erina, čoek - boljunski natpisi. U vezi s ovom pojavom, među broćanskim natpisima izdvaja se natpis iz Gradnića koji ima svoje posebno grafijsko rješenje, odnosno znak za označavanje jotacije pred vokalom e, koji je nalik prekriženoj nuli Ø, a taj je grafem urezan ispred sljedećih riječi: eno, egova, edino, egovi, i pogrešno ispred riječi ove. Ta je pojava karakteristična i za najstarije dokumente pisane hrvatskom ćirilicom, kao i za većinu hrvatskih ćirilskih natpisa. Ista je pojava svojstvena rukopisima pisanim hrvatskom ćirilicom, npr. Hvalovu zborniku. I u hrvatskoglagoljskim se rukopisima jotacija pred vokalom ne označava: edinь - BrVO 271a, BrVb4 83b, edinoi - BrN2 425a, itd. Također i na hrvatskoglagoljskim natpisima i grafitima: to e kuga, zval me e u nevoli, to e hi(ša), zaedno, evreisci, erolim, egda, ezus, itd. Znak ê na našim se natpisima rabio samo za glasovnu skupinu ja: ostoja, ja - Kočerinska ploča, d(i)mitrija - Drežnički natpis, s ême, zeliê - boljunski natpisi. Znak j (jat) se na natpisima često pojavljuje u osobnim imenima na mjestu i, kakav je primjer komlênovićь, a u primjeru êa (broćanski natpisi) j se bilježi na mjestu j - kakav je način pisanja poznat od 16. stoljeća i u hrvatskoglagoljskim rukopisima. Za skupinu ju očuvan je znak X: ostoju - Kočerinski natpis, negoviju - Drežnički natpis, junakь - boljunski natpisi. 5. Označavanje palatalnosti glasova l i n Palatalnost glasova l i n u hrvatskoj se ćirilici vrlo različito označavala: osmičnim i, slovom jat, u Dubrovniku, Splitu i Poljicima u starim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća nije se nikako označavala. Slično je na natpisima: viganь, kralu, kralici, kralь, molu - Kočerinska ploča, negovo, sandalь, š nega - broćanski natpisi, bolunovičь, molu, p(o)povlьna, lubica - boljunski natpisi. To je potvrđeno i na hrvatskoglagoljskim natpisima i grafitima: nemu, ludem, volu, nevoli, bolega, krala, negova, nega, pon(o)vlena, nev(o)lni... 6. Ostala grafijska obilježja Kad govorimo o jeziku i grafiji natpisa, treba imati na umu najmanje dvije činjenice: u usporedbi sa sadržajnim, jezičnim i paleografskim bogatstvom što ga imaju rukopisi i drugi dulji pisani tekstovi, natpisi su opsegom i sadržajem općenito kratki, lapidarni, često šturi i stereotipni. Često oskudni riječima, oskudni su i slovima, pa katkad nemaju ni sva slova azbuke kad je riječ o glagoljskim ili ćirilskim spomenicima. Stoga, oni ne omogućuju podrobnu jezičnu raščlambu pojedinih jezičnih i grafijskih oblika, kao što ih pruža obilje i učestalost tih oblika u dugim tekstovima. S druge strane, natpisi imaju jednu prednost pred duljim rukopisima: dublje su i prisnije od njih uronjeni u svakodnevni život javni i društveni, život pojedinca, mali svakodnevni. Na srednjovjekovnim su natpisima koji su izabrani u ovoj knjizi, potvrđena pojedina grafijska rješenja koja čuvaju grafijsku pisarsku tradiciju najstarijih slavenskih glagoljičnih i ćiriličnih rukopisa, odnosno ćirilometodsko naslijeđe. Iste su grafijske osobine potvrđene u mlađim ćirilskim rukopisima, kao i natpisima, primjerice, u bosanskim rukopisima 14 - 15. stoljeća, također, u hrvatskoglagoljskim rukopisima i natpisima. Odnosno, svi ti tekstovi pokazuju jedinstvo u odabiru pojedinih grafijsko-pravopisnih rješenja Ligature - spojevi dvaju ili više slova na ćirilskim se natpisima pojavljuju od 13. stoljeća, u početku samo jednostavne, a kasnije sve složenije. U odnosu na ostale ćirilske natpise, na natpisima u Bosni i Hercegovini one se rjeđe upotrebljavaju. Ligature su u ćirilskim rukopisima znatno rjeđe, nego u glagoljskim. Radi se o znatnoj razlici između dva slavenska pisma. One su posebice brojne i bogate u hrvatskoglagoljskim, uglatoglagoljičnim rukopisima. Među ćiriličnim ligaturama znatno je češće spajanje suglasnika sa samoglasnikom, za razliku od glagoljičnih tekstova, u kojima se razvijaju osebujne ligature povezivanjem suglasnika. Među izabranim natpisima najviše je ligatura na Kočerinskoj ploči, ukupno 39, među njima najviše je dvoslovčanih - 30, pet troslovčanih, tri četveroslovčane i jedna peteroslovčana ligatura, i to u riječi aminь u kojoj su povezani svi grafemi. Na Kočerinskoj ploči češće je spajanje samoglasnika i suglasnika: in, ig, mi, {;i, ci, me, le, itd. Brojne ligature na Kočerinskoj ploči mogu biti još jedan argument za indiciju da je natpis sastavio pisar koji je poznavao glagoljicu. Poznato je da su popovi glagoljaši poznavali oba slavenska pisma: ćirilicu i glagoljicu. Primjerice, postoje najmanje tri argumenta za tvrdnju da je natpis Humačke ploče kreirao glagoljaš, odnosno pisar kome je glagoljica bila primarno pismo: glagoljična slova utkana u ćirilični natpis, izrazita zaobljenost ćiriličnih grafema po uzoru na oblu glagoljicu, redovito pisanje jora umjesto jera uobičajenoga na ćirilskim natpisima. Nešto manje je ligatura na Natpisu vojvode Masna, ukupno 14, među njima prevladavaju jednostavne, dvoslovčane 12 puta (ag, na, pi, ni, itd.), dok se troslovčane pojavljuju samo dva puta (aim i anq). I za Natpis vojvode Masna je karakteristično znatno češće spajanje suglasnika sa samoglasnikom: ag, na, pi, ni, as, an, što je tipično za ćirilske ligature, za razliku od glagoljičnih, gdje se razvijaju osebujne ligature povezivanjem suglasnika. Katkad se ligaturama povezuju dvije riječi, npr.: u riječima va ime vezuju se a i

jezik; natpisi; hrvatska ćirilica; stećci; Hum; Hercegovina; Kočerin; Viganj Milošević; Drežnica; Vojvoda Mastan; Brotnjo; Boljuni; Donja Britvica;

nije evidentirano

engleski

The language of medieval inscriptions on stone from Herzegovina

nije evidentirano

language; inscription; Croatian cyrillic script; gravestone; Hum; Herzegovina; Kočerin; Viganj Milošević; Drežnica; Vojvoda Mastan; Brotnjo; Boljuni; Donja Britvica

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Sarajevo: Matica hrvatska

2009.

978-9958- 830-34-1

251

objavljeno

Povezanost rada

Filologija