hrvatski

Čudnovate nezgode šegrta Hlapića: povijest recepcije

Dječji roman Ivane Brlić Mažuranić usprkos svog jedinstvenog značenja u hrvatskoj dječjoj književnosti te usprkos svojoj gotovo stogodišnjoj nazočnosti na književnoj sceni još nije pročitan na način koji bi pokušao odgovarati namjerama spisateljice. Za čitatelja-namjernika recepcija Šegrta Hlapića od prvog objavljivanja 1913. prepuna je često posve neočekivanih i zbunjujućih iščitavanja i, kao rezultat toga, smještanja Šegrta Hlapića u začuđujuće kontekste. Tek postavljanjem književnokritičkih radova o Šegrtu Hlapiću u povijesni slijed možemo pratiti ne samo ritmičnu izmjenu i intenzivnih rasprava i šutnji o Šegrtu Hlapiću već i genezu i razvoj pojedinih ideja (primjerice o Šegrtu Hlapiću kao obliku bajke). S druge strane, to će nam omogućiti da osim kronologije ideja dobijemo uvid u logiku njihovog slijeda i njihove povezanosti. U gotovo stogodišnjem životu Šegrta Hlapića u hrvatskoj književnosti jasno se razlikuju tri perioda: prvi period je obilježila Matoševa ocjena o Šegrtu Hlapiću kao o klasičnom djelu, drugi period se odnosi na mnogobrojne pokušaje smještanja Šegrta Hlapića u književne nizove dok treći period obilježava bavljenje Šegrtom Hlapićem kao djelom i dijelom dječje književnosti. Na kraju, ukazuje se na neke posve zanemarene ključne elemente te vrijednosni sklop na kojem je inzistirala autorica a do sada, zbog niza povijesnih razloga, još nije bio aktiviran kao okvir za iščitavanje Šegrta Hlapića.

dječji roman; ideologija u dječjoj književnosti; kršćanske vrijednosti u dječjoj književnosti; konzervativni svjetonazor u dječjoj književnosti

nije evidentirano