hrvatski

Fond pape Ivana XXIII. i gradnja crkava u Zagrebu

Razvoj grada Zagreba i ubrzano povećavanje broja njegovih stanovnika nakon Drugoga svjetskoga rata odrazio se i na problem nedovoljnog broja crkava za sve veći broj vjernika. S obzirom da državne vlasti uporno nisu dozvoljavale gradnju novih crkava, Zagrebačka nadbiskupija pokušavala se snalaziti tako da privatne zgrade vjernika otkupljuje ili iznajmljuje i koristi za vjerske svrhe, bilo kao kapelice, bilo za druge namjene. Takav način djelovanja posebice je dobio zamaha početkom 60-tih godina 20. stoljeća, kada dolazi do zaokreta u crkveno-državnim odnosima u Jugoslaviji, kao i u jugoslavensko-vatikanskim odnosima. Želeći ubrzati normalizaciju tih odnosa komunističke vlasti ublažavaju svoju politiku prema Crkvi, pa ne poduzimaju oštre mjere protiv navedenog djelovanja Crkve u svezi s otvaranjem novih crkvenih prostora. Sve su bili češći zahtjevi Katoličke crkve, a posebice nadbiskupa Franje Šepera i Franje Kuharića za gradnjom novih crkava, kako u Zagrebu tako i diljem zemlje. Iako vlastima izgradnja novih crkava nije odgovarala, ipak nisu smjele poduzimati odlučnije mjere u sprečavanju gradnje, osim administrativnog odugovlačenja kod izdavanja građevinskih dozvola, da to ne bi utjecalo na pregovore Svete Stolice i Jugoslavije. U tim okolnostima nadbiskup Šeper kreće u veliku akciju za gradnju novih crkava u Zagrebu i osniva Fond pape Ivana XXIII. za gradnju novih crkava. Potpisivanje sporazuma (protokola) Svete Stolice i Jugoslavije o normalizaciji odnosa 1966. godine, Šeper je iskoristio za jačanje Fonda i ubrzavanje aktivnost vezanih za gradnju crkava, iako su vlasti grada Zagreba i dalje činile sve da se te aktivnosti uspore ili čak onemoguće. U ovom radu analizirana je navedena problematika u svjetlu crkveno-državnih odnosa s posebnim osvrtom na sporne slučajeve u pojedinim zagrebačkim župama.

papa Ivan XXIII; Franjo Šeper; gradnja crkava; Zagreb

nije evidentirano