hrvatski

I. svjetski rat u hrvatskoj autobiografskoj književnosti

Premda autobiografski tekstovi u historiografiji načelno slove kao manje pouzdani izvor, dugoročno je prisutna i svijest o tomu da se mimo njih ne može doći do uvida u neke sastavnice prošlosti. Budući da odnosni korpus hrvatske književnosti povezan s I. svjetskim ratom i njegovim sudionicima dosad nije sustavno obrađivan, uvodno će se iznijeti neke metodološke napomene, povezane napose sa (diskurzivnim) značajkama toga žanra te s ograničenom (spoznajnom) reprezentativnošću sačuvanih i objavljenih tekstova. Uza sve ograde, i uz sadržajno-kontekstualnu raščlambu, oni su vrijedan izvor za rekonstrukciju stajališta ne samo autorâ (mahom nižih časnika), nego i njihove – često nepismene – okoline o raznolikim temama: o uzrocima i ciljevima rata te krivnji za njegovo izbijanje, o priželjkivanoj sudbini Monarhije i njezinih protagonista, o južnoslavenskom ujedinjenju, naposlije i o doživljaju ratne i poratne svagdašnjice. Za ovu prigodu sintetski je pristupljeno samostalno tiskanim knjigama Jurja Oršića, Mirka Livadića, Viktora Kralja, M. Marinića (puno ime nepoznato!), Ante Kovača, Stanka Tomašića, Ive Jelavića, Dušana Obradovića, Grge Turkalja, Vinka Barčota, Marka Cara, Hrvoja Grgurića, Antuna Messnera Sporšića, Slavka Diklića, Jovana Korde, Dane Hranilovića, Antuna Vrgoča, Pere Blaškovića, Petra Grgeca, Mile Budaka, Miroslava Krleže, Josipa Horvata, Vladka Mačeka, Joze Kljakovića, Marka Oreškovića, Gabre Cvitanovića, Josipa Badalića i Frane Dubravčića.

Prvi svjetski rat; autobiografija; književnost; Hrvatska

nije evidentirano