hrvatski

Destruktivnost u umjetnosti i ponašanju umjetnika 90.tih godina (20.st.)

Ovaj rad govori o devedesetima kao razdoblju koje pokazuje visok stupanj tolerancije za nove oblike ikonoklazma u dijelu likovne umjetnosti (performance arta) kao oblike vandalskog ponašanja koji ranije ne bi mogli proći nekažnjeno. To se može objasniti, po mišljenju autorice, suvremenim poimanjem umjetničke slobode u demokratskom društvu koje doprinosi oslobađanju destruktivnosti u funkciji uklanjanja tabua ili radi sebe same. Demokraciji, naime, ne priliči cenzura umjetnosti, ona se smatra reakcionarnom. Sloboda izražavanja shvaćena je kao sama suština demokracije. Zato pojedinci imaju pravo odlučivati koju vrstu umjetnosti ili zabave oni žele, ili ne, primati ili stvarati. Ovaj stav društva, što podrazumijeva sadržajnu neutralnost, ide na ruku onim umjetnicima koji svoj destruktivni čin kvalificiraju kao umjetničko djelo. Činjenica je da taj radikalizam u umjetnosti, zaključuje autorica, ima svoju publiku kao što je i činjenica da ga drugi doživljavaju kao ofenzivnu, uvredljivu, okrutnu ili jednostavno zlu pojavu u recentnoj umjetnosti. Na taj način tolerancija prelazi u destruktivnu toleranciju.

destruktivnost, umjetnost performancea, vandalizam u umjetnosti, sloboda umjetničkog izražavanja, ikonoklazam, kulturni rat, sick stuff

Recenzenti Hotimir Burger i Vjeran Katunarić