hrvatski

Utvrđeni hrvatski samostani. Predstavljanje knjige: Sena SEKULIĆ-GVOZDANOVIĆ. Utvrđeni samostani na tlu Hrvatske. Izd. Golden marketing – Tehnička knjiga i Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 2007., 204 stranice + brojni svjetlopisi i nacrti

Sena Sekulić-Gvozdanović. UTVRĐENI SAMOSTANI NA TLU HRVATSKE. Zagreb, 2007: Golden marketing – Tehnička knjiga – Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. pp. 294 +brojne slike i nacrti. ISBN 978-953-212-120-9. Kako to već biva u sličnim prigodama, prilikom predstavljanja knjiga, otvorenja izložaba, ili kod kakve komemoracije, govornici obično svojim riječima daju i previše osobnu notu, pa bih to, s vašim dopuštenjem, učinio i ja. Dakle, počnimo od 1961. godine – u javnom žargonu današnjice prepunom floskula, krivih izraza, riječi te pogotovo naglasaka, novinari bi dodali još i riječ «davne» - kad sam kao brucoš na AGG fakultetu, točnije brucoš arhitekture, prvi put u hodniku fakulteta vidio jednu prekrasnu osobu, neobično skladno odjevenu u crne hlače, sa šlapama-natikačama od kukuruzovine, koja me je posebno impresionirala. Poslije sam ustanovio da je riječ o Srebrenki Gvozdanović, suradnici glasovitog profesora Jurja Denzlera. Na brucošijadi u Hrvatskom glazbenom zavodu te iste godine Sena dobila je svoj uobičajeni, redoviti godišnji pušlek «modrog cvijeća za najljepše modre oči na Fakultetu." Druge godine, u trećem semestru, polagao sam ispit iz povijesti i oblika arhitekture kod nje, a na ispitu sam dobio ocjenu vrlo dobar, čime se dičim još i danas. Tijekom godina, a pogotovo nakon jedne radne komisije na Garić gradu, još smo se više sprijateljili, a to prijateljstvo nastavilo se prigodom brojnih planinarenja, gdje smo se susretali na najljepšim mjestima, ne samo sa Senom, već i također nažalost pokojnom Leljom Dobronić. Viđali smo se i na nebrojenim koncertima. S obje dame družio sam se i u okružju Družbe «Braća Hrvatskoga Zmaja», dok sam još bio članom. Sena nas je pozivala i kući na razne proslave, ukusne večere, ili na prikazivanje diapozitiva s njenih putovanja. Posljednje dvije projekcije, sjećam se, bile su diapozitiva s Kilimandžara, pa s Novog Zelanda i Australije. Bila je to prava dama, lijepa iznutra i izvana i u poodmaklim godinama, uvijek ljubezna, susretljiva i spremna pomoći svima. U mlađim danima odlično je svirala glasovir i bila učenicom Svetislava Stančića, no nije joj bila dosuđena pijanistička karijera, već blistava karijera na polju graditeljstva: «Dr. Sena Sekulić-Gvozdanović, dipl. ing. arhitekture, redovita profesorica i emerita, rođena je 12.IV.1916. u Banjoj Luci, a umrla je u Zagrebu 26.XI.2002. godine. Diplomirala je na Tehničkom (danas Arhitektonskom) fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1940., na kojemu je i doktorirala 1975. godine. Na istom je fakultetu 1946. izabrana za asistenticu, 1962. za docenticu, 1975. za redovitu profesoricu, a od 1979. do 1982. obnašala je dužnost dekanice Arhitektonskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njezino uže područje djelovanja bilo je povijesni razvoj arhitekture, što je predavala brojnim naraštajima studenata. Objavila je više od 250 članaka iz područja teorije i povijesti arhitekture, zaštite graditeljskog nasljeđa, tipologije urbanih struktura, povijesti vrtne arhitekture i povijesne metrologije u znanstvenim i stručnim publikacijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je knjiga Crkve-tvrđave u Hrvatskoj (1994.) i Žena u arhitekturi (1998.), te prevoditeljica četiriju stručnih knjiga. Projektirala je stambene zgrade, muzeje i arhitektonske sklopove u povijesnim sredinama. Bila je članica-suradnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1975. godine, a dopisna članica od 2000. godine. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, među ostalima Nagrade Društva arhitekata Zagreba 1965. te nagrada “Viktor Kovačić” i “Vladimir Nazor” za životno djelo (1983. i 1998. godine).» (str. 293). Tijekom ovih desetljeća naravno da smo raspravljali i o problematici i temama kojima se Sena intenzivno bavila, napose o utvrđenim crkvama i samostanima u Hrvatskoj. Srećom doživjela je tiskanje knjige o utvrđenim crkavama – spomenimo i to da je mnogo primjeraka te knjige raspoklanjala kupivši ih - no knjiga o utvrđenim samostanima nije više tiskana za njena života. Imamo je sada konačno pred sobom i veselimo se i u ime autorice. Znamo i vidimo da je riječ o jednoj jedinstvenoj monografiji, u koju je uložen ogroman i dugotrajan posao i mnogo muke i truda. Zamislite si samo s koliko su obilazaka terena i putovanja, kako ugodnih, tako i onih manje ugodni, rezultati tih dugogodišnjih istraživanja povezani. Samo u kontinentalnoj Hrvatskoj obradila je 40 samostana, u Istri 24, Hrvatskom Primorju, odnosno Kvarneru 39, Dalmaciji 54 te na području nekdašnje Dubrovačke Republike 15 samostana, sveukupno 172 lokaliteta! Nije li to dovoljno da si zorno predstavimo koliko posla je uloženo u tu vrijednu knjigu, koju smo svi dočekali s velikim veseljem, jer smo znali da rukopis postoji. Za svaki opisani samostan rebalo je skupiti svu potrebnu postojeću dokumentaciju, povijesne objelodanje i arhivske podatke, fotografije, grafike, postojeće nacrte te k tomu snimiti postojeće stanje arhitekture, nacrtati nove tlocrte, presjeke ili pak rekonstrukcije. To je Sena Sekulić učinila uzorno. Vrlo pozamašni rukopis prigodom smrti autorice nije bio oblikovan u svom konačnom obliku, pa samo ljubavi i upornosti Zlatka Karaća, Mije Roth-Čerine i Ane Vukadin možemo zahvaliti što je knjiga uopće tiskana. Knjiga raščlanjena je na mnogo dijelova i poglavlja. Nakon uvodničke napomene slijedi predgovor pokojnog akademika Andra Mohorovičića, velikog poznavatelja te tematike i autoričinog kolege. Uvod nam govori o redovničkim i viteškim redovima, samostanskim prostorima i samostanima u Hrvatskoj uopće. Katalog počinje Kontinentalnom Hrvatskom. I tu na početku pisac nam govori o svim redovima koji su tijekom deset stoljeća djelovali na tom području. Pojedini su samostani Istočne Slavonije, Zapadne Slavonije, Istočnog Srijema, Središnje Hrvatske i Međimurja maksimalno moguće opisani povijesnim i arhitektonskim podacima, tlocrtima, nacrtima, presjecima i fotografijama. Na isti je način autorica obradila sve poznate samostane u Istri – prvo govori o benediktinskim samostanima u Istri, da bi nakon toga dala podatke o samostanim Pule i okolice, Poreča, Rovinja i okolice te središnje Istre. Posebnu cjelinu čine utvrđeni samostani Kvarnera (otoka Krka, Cresko-Lošinjske otočne skupine, otoci Rab i Pag) te Gorske Hrvatske (Lika i Gorski kotar), kao i Crikvenice i Senja. Dalmacija podijeljena je na Zadarsko, Šibensko područje, Dalmatinsku zagoru, Splitsko područje, otok Šoltu, Makarsko primorje, Neretvansku oblast, otoke Brač, Hvar, Korčulu, poluotok Pelješac, otoke Biševo, Vis i Svetac. Dubrovačko područje obuhvaća Mljetsku benediktinsku kongregaciju i ostale samostane na dubrovačkom području te Boku kotorsku i Crnogorsko primorje. Na kraju knjige nalazi se poglavlje naslovljeno Umjesto zaključka, zahvale, pregledne karte, popis kratica, literatura, te bilješka o autorici. Spomenimo da je kod precrtavanja karata došlo i do manjih grešaka: na karti rasprostranjenosti samostana u kontinentalnoj Hrvatskoj nije ucrtana Sv. Marija Gorska nedaleko Lobora (br. 35), iako se nalazi na popisu, a nije obrađen onaj u Sveticama. Silom prilika samostani su, još od samih početaka u vrijeme sv. Benedikta, morali biti tako zamišljeni i sagrađeni da kao mjesta molitve i kontemplacije budu i ostanu sigurni od svakog svjetovnog ometanja izvana, a pogotovo od napada i pljačke. Stoga su i položaji samostojećih samostana pomno birani. Katkada su samostani građeni unutar utvrđenih gradova i uz gradske utvrde – npr. u Dubrovniku, Iloku, a i crkveni zvonici bijahu vrlo prikladni za osmatranje i obranu. Klauzuru je trebalo zaštititi, ali i locus credibilis, pogotovo u slučaju kaptola, kod kojeg su se deponirale važne isprave i vrijedni predmeti. Stoga su se samostanske crkve i samostani gradili sa što manje otvora prema vanjskoj strani i što više otvorenosti – npr. klaustar - prema unutrašnjosti. Utvrđenost imala je svoj smisao ne samo u kontinentalnom dijelu Hrvatske, već i uz more, do kojih su gusari vrlo lako mogli doploviti, provaliti, orobiti i zapaliti samostan te vrlo brzo nestati na pučini. Opasnost na kontinentu postala je još većom približavanjem turske vojske. Najčešće ni utvrđivanje tu nije pomoglo te su samostani napuštani. U knjizi je riječ i o brojnim starokršćanskim kompleksima, koji su u kasnijim razdobljima dograđivani, pregrađivani i utvrđivani te o kasnijim benediktinskim, fanjevačkim, dominikanskim, augustinskim, cistercitskim i pavlinskim samostanima, katkada opatijama, ali i o samostanima viteških redova (Ivanovaca i Templara). Nekad su najbrojniji bili benediktinski muški samostani, danas pak svedeni na jedan jedini. Najveći je broj muških samostana. U toj knjizi osobito nas zanimaju utvrđeni samostani s donedavnog područja Zagrebačke nadbiskupije, odnosno metropolije, a kako rekosmo katalog sadrži 40 takvih samostana u sljedećim mjestima: Banoštor, Bijela (Pakrac), Cetin, Čazma, Dobovo, Dubica, Glogovnica, Gvozd, Hrastovica, Ilok, Kamensko, Kloštar Ivanić, Kobaš, Kutjevo, Lobor (Marija Gorska), Lučica (Županja), Manđelos, Mitrovica, Našice, Nuštar, Opatovac, Opatovac, okolica, Ostrovo, Podborje (Daruvar), Podgrađe, Požega – tri samostana, Rudina, Slunj, Sveta Helena (Šenkovec), Šarengrad, ŠtrigovaTopusko, Vaška, Vetovo, Zrin. Neki samostani spomenuti su u najkraćim crtama, drugi pak opširno opisani. Mnogi od tih samostana, odnosno lokaliteti poznati su mi odavna, mnoge još nisam nikad vidio. Posebno mi je intrigantna bila opatija Rudina, jedan od ključnih lokaliteta za proučavanje romanike na našem tlu, koju umalo da nisam istraživao skupa s Verom Vejvodom. Ključni lokaliteti su u svakom slučaju ostaci nekdašnjeg benediktinskog samostana u Beli nedaleko Pakraca, ruševine cistercitske opatije u Topuskom, kao i Marija Gorska nedaleko Lobora. U međuvremenu su neki od tih lokaliteta istraživani, a rezultati iskopavanja su vrlo značajni. Na južnohrvatskoj Jadranskoj obali najpoznatiji su mi uistinu odlično utvrđeni samostani oni na Lopudu (danas u vlasništvu obitelji Habsburg), u Pakljeni na Šipanu te na Mljetu. Sv. Petar u Šumi vidio sam tek pošloga rujna prvi put. Knjiga Sene Sekulić bit će nam poticaj za daljnje obilaske i razgledavanje građevinskih kompleksa o kojima piše, a mladim kolegama za obradu još ovdje neuvršenih utvrđenih samostana te nadograđivanje postojećih podataka s novim rezultatima.

Sekulić Gvozdanović Sena; Hrvatska; utvrđeni samostani

nije evidentirano