hrvatski

Pedagoško-psihološko obrazovanje učitelja između realnosti i budućnosti

Suvremenim promjenama i zahtjevima «novog» vremena valja prilagoditi i koncept obrazovanja (učenika) i učitelja. Razmatrajući neke aktualne pedagoške probleme djece i mladih ponekad stječe se dojam da je osim marginaliziranja odgojne uloge škole i proces cjeloživotnog obrazovanja i profesionalnog osposobljavanja učitelja «situiran» između «svijeta realnosti» i «daleke» budućnosti. Škola promiče razvoj, ali najčešće kroz «odgojno i emocionalno neutralni» kurikulum u kojem su osobne potrebe djece marginalizirane. Kreatori oficijelne obrazovne politike i školske kulture, te stručnog te pedagoško-psihološkog usavršavanja učitelja uglavnom ne bi se složili sa ovakvim ocjenama smatrajući da je sve učinjeno da bi se učenici u školama osjećali zadovoljni. Međutim, iako je stvoren «najbolji» formalni kurikulum (i formalna školska kultura), javlja se i onaj neformalni u kojima je (ne)moć nekih nastavnika izražena do te mjere da proizvode strah, različite oblike psihosocijalne bolesti ili povlačenje iz svijeta koji je okrutan. U svijetu se sve više prelazi sa tradicijskog modela stručnog usavršavanja i pedagoško-psihološkog obrazovanja na decentralizirani model koji polazi od stvarnih potreba i objektivnih mogućnosti učitelja i svih sudionika u procesu usavršavanja, kao i uvjeta u kojima se stručno usavršavanje odvija. Ulaganje u ljudske resurse i pedagoško-psihološko obrazovanje često čini se ipak nije shvaćeno kao bitan dio odgojno-obrazovnog procesa i kvalitetnih «promjena škole».

učitelji; roditelji; odgojne i socijalne kompetencije; pozitivni međugeneracijski odnosi; pedagoško-psihološko obrazovanje

nije evidentirano