francuski

Sintaktičke mogućnosti izricanja namjere u suvremenom hrvatskom jeziku

U radu se opisuju sintaktičke mogućnosti izricanja namjere u suvremenom hrvatskom književnom jeziku, i to na razini jednostavne i na razini složene rečenice. Na razini se jednostavne rečenice opisuju prijedložni izrazi u genitivu, akuzativu, lokativu i instrumentalu značenja namjere. U radu se polazi od teze da je u značenju namjere uvijek neutralizirano i uzročno značenje te da se namjera može promatrati kao vrsta uzročnoga značenja, tzv. finalni uzrok, a što se dokazuje primjenom semantičke preinake kao metodološkoga postupka za dokazivanje značenja prijedložnih izraza, sintaktički u ulozi priložne oznake. Na razini se složene rečenice značenje namjere izriče zavisnosloženom namjernom rečenicom čiji opis u radu uključuje izbor vezničkoga sredstva i glagolskoga vremena/načina (prezenta, futura prvoga/kondicionala) u zavisnoj surečenici kao obilježju pojedinoga stila suvremenoga hrvatskoga jezika. S obzirom na to da se na mjestu zavisne namjerne surečenice može uporabiti tzv. infinitiv namjere, postavljaju se morfološka, semantička i sintaktička ograničenja pri preoblici infinitivizacije. Opis je sintaktičkih mogućnosti izricanja namjere u suvremenom hrvatskom jeziku temeljen na građi iz četiriju stilova hrvatskoga jezika: književnoumjetničkoga, znanstvenoga, novinskoga i uredsko-poslovnoga. U radu se s obzirom na građu koja obaseže čak četiri stila hrvatskoga jezika propituju najčešće sintaktičke mogućnosti izricanja namjere u pojedinom stilu kao i razlozi učestalosti takve uporabe.

sintaktičke mogućnosti izricanja namjere; neutralizacija značenja namjere i uzroka; prijedložni izrazi značenja namjere u ulozi priložne oznake; namjerna rečenica; infinitivizacija namjerne rečenice

nije evidentirano