hrvatski

Đakovačka katedrala

Knjiga obrađuje povijest izgradnje i opremanja đakovačke katedrale te nastoji oblikovne karakteristike njezine arhitekture, slikarstva i skulpture postaviti u kontekst onodobnih zbivanja u umjetnosti Srednje Europe. Đakovačka je katedrala najveća sakralna novogradnja hrvatskog historicizma i jedna od najvećih crkava Srednje Europe iz druge polovine 19. stoljeća. Budući da je njenu gradnju vodio biskup Josip Juraj Strossmayer, involviran u glavna zbivanja na polju politike i kulture u onodobnoj Hrvatskoj pa i cijeloj Habsburškoj Monarhiji, đakovačka je stolna crkva i jedna od najosmišljenijih sakralnih građevina historicizma. Iako je Strossmayer najviše zaslužan za gradnju današnje katedrale pripreme za njezino podizanje počele su još krajem 18. stoljeća, kada nastaju prve inicijative da se dotadašnja srednjovjekovno-barokna skromna katedralna crkva, koja je stajala u dvorištu biskupskog dvora, zamijeni s reprezentativnijom građevinom. U sklopu ovih nastojanja nastalo je najmanje šest nerealiziranih projekata za katedralu prije početka Strossmayerovog biskupovanja na kojima se odražavaju stilske formacije tipične za južna područja Habsburške Monarhije u tom vremenu: od kasnog baroka, preko baroknog klasicizma do strogog, ortodoksnog klasicizma. Projekt po kojemu je se počela 1866. godine izvoditi đakovačka katedrala djelo je bečkog arhitekta Karla Rösnera, jednog od prvaka romantizma i novog, ranohistoricističkog pristupa arhitekturi u Monarhiji u tom vremenu. Rösner se u koncipiranju njezinih pročelja oslonio na lombardsku romaniku kao glavni uzor. Odabir stila katedrale postavljen je u kontekst povijesti tzv. Rundbogenstila, stila okruglog luka, koji je dominirao srednjoeuropskom arhitekturom od dvadesetih do šezdesetih godina 19. stoljeća. Nakon Rösnerove smrti katedralu će nastaviti graditi drugi bečki arhitekt – Friedrich Schmidt. U disertaciji je jasno razlučen Schmidtov i Rösnerov doprinos konačnom arhitektonskom izgledu i opremi katedrale. Dijelovi glavnog pročelja, unutrašnja oprema katedrale, kao i arhitektonska plastika u cjelini je izvedena po Schmidtovim projektima. Najveća je pažnja od svih dijelova unutrašnje opreme posvećena glavnom oltaru, pobočnim oltarima, orguljama te korskim sjedalima. Nakon obrade arhitekture i unutrašnje opreme detaljno je obrađen i oslik te figuralna plastika katedrale: povijest njihovog nastajanja, ikonografski program, te oblikovne karakteristike. Posebna je pažnja posvećena nastajanju kartona Johanna Friedricha Overbecka za katedralu, kao jednog od najznačajnijih produkata povijesti izgradnje ove građevine. Izvedene freske Alexandera Maximilliana i Ludovica Seitza postavljene su u kontekst sa zbivanjima u nazarenskom slikarstvu, te njima suvremenom akademskom realizmu. Veći je dio skulpture rad domaćeg kipara Vatroslava Doneganija, dok je ostatak rad Ivana Rendića, Georga Feursteina, Tome Wodičkog te Alojzija Gangla. Pri obradi svih elemenata arhitekture i opreme nastojalo se je, na osnovi izvora, upozoriti na što je više moguće novih saznanja.

Đakovo; katedrala; Josip Juraj Strossmayer; Karl Rösner; Friedrich Schmidt; Herman Bollé; Vatroslav Donegani; Ivan Rendić; Georg Feurstein; Alexander Maximillian Seitz; Lodovico Seitz; Niccolo Consoni; Achille Ansiglioni; Iso Kršnjavi; Josip Vancaš; historicizam; neogotika; neoromanika; Rundbogenstil; barokni klasicizam; klasicizam

nije evidentirano