hrvatski

Ideja Ive Pilara o secesiji

Rad pod naslovom “Secesija, studija o modernoj umjetnosti” Ivo Pilar objavio je u Viencu od 10.-20. kolovoza 1898. godine. Rad se, stoga, treba uvrstiti u njegove mladenačke radove. U radu su tri pitanja, po našoj ocjeni, temeljna. a) Granice secesije. Pod označnicom “secesija” Pilar ne misli samo na posebni odvojak u sklopu modernih tendencija u umjetnosti i kulturi na kraju 19. i na početku 20. stoljeća. Njome on označuje ukupnost modernih tendencija, neovisno o tomu kako se neposredno tematski i formalno organiziraju. Četiri su osnovna obilježja koja tu skupinu umjetničkih i kulturnih praksa dijele od ne/modernih. Obilježja su: neograničena autorska sloboda, tematska i sadržajna raznovrsnost, formalna shematizacija koja vodi prema afirmaciji znaka, tendencija da umjetnost bude socijalno pristupačna svima u određenu društvu. Po ocjeni I. Pilara, ta četiri obilježja jasno odvajaju nove kulturne i umjetničke prakse od onih “starih”. Njihovu ukupnost on određuje i pridjevom: moderna (umjetnost). Zato je, na njegovu tragu, dopušteno uspostaviti istoznačnost između označnice “secesija” i označnice “moderna kultura i umjetnost”. b) Secesija i modernizacija. Secesijske prakse I. Pilar drži “prethodnicom” cjelovite modernizacije društvene zbilje. Premda u tekstu odnos nije obilnije analiziran i razrađen, niz nagovještaja pokazuje da interes I. Pilara za secesiju nije izravna posljedica njegova estetičkog interesa za secesiju, nego njezina mjesta u ukupnoj modernoj preobrazbi hrvatskog društva. Zahvaljujući tomu, osnovna obilježja secesije, kako ih je odredio I. Pilar, postaju uputnice za razumijevanje normativna obzora modernizacije. U njemu je sržni pojam sloboda. Ona se praktično oblikuje potvrđivanjem i “tematskim” širenjem i osobne i kolektivne slobode. Jedna bez druge, ili jedna protiv druge, reduciraju modernizacijski obzor, a praksama modernizacije oduzimlju onaj emancipacijski potencijal koji leži u njezinu središtu. Zato je polemička obrana secesije, po I. Pilaru, dio ukupne obrane modernizacije kao programa cjelovite preobrazbe hrvatskog društva. Uzme li se u obzir taj odnos, lako je pojasniti niz polemičnih, a nerijetko i posve agresivnih tonova u Pilarovu tekstu. c) Secesija i hrvatski identitet. Bez posebnih sumnja I. Pilar ističe da je kulturna perspektiva što je otvara praksa i imaginacija secesije za hrvatsku kulturnu tradiciju i sposobnost ne samo izrazito poticajna nego i navlastito prilika za potvrdu skrivene mogućnosti; drukčije rečeno, kulturna modernizacija stavlja hrvatsku kulturu na povoljniji položaj nego što ga je imala u institucionalnu sklopu predmodernizacijskog razdoblja. Time, posredno, I. Pilar sugerira da je obzor kulturne modernizacije vlastiti okvir potvrđivanja i razvijanja hrvatskog kulturnog identiteta. Na drugoj strani, secesija nije samo autoktoni hrvatski proizvod. Ona je proizvod kulturne modernizacije u krugu srednjoeuropskih i zapadnih zemalja (središta su Beč, München, Pariz). Oblikujući kulturni identitet u obzoru svojih temeljnih impulsa hrvatska kultura originalno potvrđuje svoje sudioništvo u europskim mrežama i tradicijama. Ili, drukčije rečeno, na temelju sudioništva u modernizaciji Hrvatska stječe i mogućnosti sudjelovanja u komunikacijskoj zajednici europskog zapadnog kruga. Ta je uloga, pokazuju drugi radovi I. Pilara, ključna i za određivanje glavnog pravca hrvatske političke i institucionalne modernizacije.

Pilar; secesija

nije evidentirano