hrvatski

Gotičko-renesansna arhitektura Dubrovnika u 15. i 16. stoljeću

Gotičko-renesansna arhitektura Dubrovnika ne ističe se toliko ranom pojavom koliko dugim trajanjem. Simultano korištenje dva stila trajat će u dubrovačkoj sredini gotovo cijelo jedno stoljeće. U procesu prihvaćanja renesansnih oblika, koegzistencija dva stila pokazala se sretnim rješenjem. Knežev dvor je mogući predložak za mnoga kasnija ostvarenja: osim pretpostavke da se renesansni trijem u prizemlju i gotički prozori kata na njemu javljaju nakon 1467. godine, iznosi se i novije mišljenje da trijem polukružnih lukova datira iz 1440. godine. Ta će shema biti će ponovljena dvadesetih godina 16. stoljeća na važnim javnim i privatnim građevinama. No, postoje primjeri stambene arhitekture na kojima su se i u drugoj polovici 15. stoljeća simultano i usporedno rabila dva jezika. Odabir gotičkih ili renesansnih oblika podređuje se nekim pravilima. Mnoge kuće u gradu i okolici otkrivaju preferenciju vlasnika za gotički stil time što on zauzima istaknuto mjesto. Gotički se prozori javljaju na pročeljima dok će renesansni biti na bočnim fasadama i začeljima, ili će istaknuti piano nobile ili samo označiti položaj središnje dvorane što jasno govori o simboličkoj vrijednosti gotičkog stila. Kod ljetnikovaca renesansni otvori ostaju u prizemlju, skriveni ogradnim zidovima a na katu koji se vidi izvana snalaze se gotički prozori. Istodobno se na arhitektonskim ukrasima vanjštine i na kamenom namještaju kuća i ljetnikovaca, antikizirajući motivi integriraju u gotičke strukture. Oko 1520. godine nastale su tri građevine na kojima je simultana kombinacija gotičkih i renesansnih oblika dosegla osobitu sintezu. I jedan i drugi stil, premda različiti, svaki sa svojim oblikovnim vrijednostima sudjeluju u stvaranju jedinstvenog djela. Inverzija stilova na Divoni s obzirom na njihov kronološki redoslijed prati, međutim, funkcionalnu logiku. Supostojanje gotike i renesanse ili istovremenost različitoga, prvo na Kneževu dvoru, zatim na Divoni, imala je odlučnu ulogu za formiranje ukusa. Mogućnost odabira jednog ili drugog stila kao istovrijednih alternativa te transpoziciju gradskih modela u ladanjsku arhitekturu predstavljaju istodobni ljetnikovci Petra Sorkočevića na Lapadu i Mihe Bunića u Rijeci dubrovačkoj. Osim supostojanja dva stila na arhitektonskim dijelovima i klesanom namještaju, ljetnikovac Petra Sorkočevića u Lapadu ima trijem polukružnih lukova ugrađen u prizemlje po uzoru na Knežev dvor. I ljetnikovac Mihe Bunića u Rijeci dubrovačkoj ima renesansno prizemlje i gotički kat. Kao predložak za njegov trijem prigrađen prizemlju i za kompozitne kapitele, poslužila je Divona. Njegova lođa, međutim, tordiranim stupovima, kapitelima i polukružnim lukovima ponavlja trijem lapadskog Sorkočevićevog ljetnikovca. Kapelice ovog i još dva ljetnikovca u Gružu, malim kupolama na oktogonalnom tamburu nalaze predložak u lokalnoj srednjovjekovnoj tradiciji. U unutrašnjosti su nadsvedene šiljastim bačvastim svodovima, na bočnim fasadama imaju gotičke prozore ali pročelja su im oblikovana u renesansnom stilu. Istu metodu kombinacije dva stila, primijenio njihov autor, Petar Andrijić i na crkvi sv. Spasa u gradu (1521): jednobrodni prostor riješen je gotičkim konstruktivnim sustavom, a na pročelju se pojavljuje renesansna podjela pilastrima i vijencima te trolisni završetak ; svi arhitektonski elementi ukrašeni su motivima rane renesanse ali umnožavanje ukrasa pokazuje da se oslanja na lokalnu tradiciju. Na ovim primjerima sakralne arhitekture uspostavlja se novi, obrnuti odnos između dva stila: gotički oblici se povlače na bočne fasade i mjesto na pročelju ustupaju renesansnima. Odnos konstruktivnih elemenata i arhitektonske dekoracije svojstvenih gotičkom i renesansnom stilu ostaje u civilnoj arhitekturi uvjetovan namjenom ili navikama u stanovanju, te ukusu naručitelja. Novi renesansni oblici i motivi all’antica, koji se i u Dubrovniku pojavljuje u 15. stoljeću, prilagodili su se konstruktivnim i dekorativnim tradicijama lokalne gotike da bi stvorile novi jezik: klesarske su radionice simultano izvodile oba stila i omogućili tako produžetak gotičkog stila u 16. stoljeće. Različitost oblika i bogatstvo dekorativnog repertoara sviđala se i naručiteljima pa su klesari nastavljali odgovarati njihovim zahtjevima sve do sredine 16. stoljeća. Istodobno neke dubrovačke građevine nastaju u renesansnom stilu bez reminiscencija na gotički stil. Ako su postojale dvije paralelne struje, simultana kombinacija gotičkih i renesansnih oblika bila je stvar izbora. Gotički je stil očigledno imao vrijednost simbola, statusa, tradicije, kontinuiteta. Budući da je fenomen dvojezičnog stilskog izraza svojstven mnogim europskim zemljama i da se sve više pažnje posvećuje problemima tzv. »bilingvizma«, iznose se na kraju i problemi s kojima se susreće suvremena historiografija u odnosu na dva stilska pojma koji su se dosada uvijek suprotstavljala. Otkriva se nemogućnost tradicionalne povijesti umjetnosti, zasnovane na evoluciji stilova da označi fenomen gotičko-renesansne arhitekture kao autonomni stilski pokret.

Gotika, renesansa, stambena arhitektura, javna arhitektura, Dubrovnik

nije evidentirano