hrvatski

Procjena uspješnosti rehabilitacije ratnih ranjenika s amputacijama udova

Cilj istraživanja bio je procijeniti uspješnost reintegracije ratnih ranjenika s amputacijom udova u normalan život, ispitati i analizirati čimbenike sociodemografskog statusa, ranjavanja, protetike i procesa rehabilitacije koji na to utječu, te konstruirati model rehabilitacije amputiranih u mirnodopskim i ratnim uvjetima. Istraživanje je provedeno u Kliničkom zavodu za rehabilitaciju i ortopedska pomagala Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu. Ispitan je prigodni uzorak ranjenika Domovinskog rata s amputacijom udova, u kojem je slučajnim izborom obuhvaćeno 200 ispitanika, uz uvjet da je od amputacije do ispitivanja prošlo najmanje 6 mjeseci. Istraživanje je provedeno kliničkim pregledom i jednokratnom anketom s tri upitnika i testom "Reintegracija u normalan život" (RNL index, engl. RNL=The Reintegration to Normal Living). U rezultatima je iskazano da su ranjenici s amputacijom udova muškarci u prosječnoj dobi od 33 godine, nepotpune srednje (68%) ili osnovne naobrazbe (23,5%), prije rata pretežno zaposleni (73%) i podjednako iz gradske i seoske populacije. Najveći dio ranjenika s amputacijom ozlijeđen je nagaznom minom (68,5%), ili granatom (24,5%), s posljedicom amputacije na potkoljenici u 69,5% slučajeva i natkoljenici u 26% slučajeva. Najvećom ocjenom (10) iz RNL indeksa najviše je ispitanika ocijenilo svoju mobilnost (88,5%) i samozbrinjavanje (82,5%), a najmanje ispitanika svoju radnu aktivnost (35%) i rekreaciju (32%). Analizirajući kvalitetu reintegracije po subskalama najveći broj ranjenika odlično je reintegriran u području mobilnosti (70,5%) i samostalnosti (62,5%), osrednje reintegriran u području socijalne prilagodbe (51,5%), a loše reintegriran u području rada (43%). U ukupnom rezultatu kvaliete reintegracije odlično je reintegrrano 35,5 % ranjenika, osrednje 57%, a loše 7,5% ranjenika. Najveći broj ranjenika s amputacijom udova ostvario je osrednju reintegraaciju u normalan život zbog vrlo slabog udjela radne integracije u ukupnom reintegracijskom indeksu. Budući da se nakon amputacije ponovno zaposlilo samo 14% ranjenika profesionalna rehabilitacija se može označiti neuspješnom. Budući da je reintegracijski indeks izvorno iskazan samo kvantitativno predlaže se izraziti ga kvalitativno i višedimenzionalno, pri čemu treba jednako vrednovati sve subskale u njihovom udjelu u ukupnom rezultatu. Kao prediktori uspješne reintegracije ratnih ranjenika s amputacijom udova utvrđeni su : viša naobrazba, ponovno zaposlenje, bolji gospodarski status, psihološka potpora, obiteljska podrška, uspješna protetika, brže napredovanje u rehabilitciji, kraće trajanje bolnočke rehabilitacije, osobno korištenje automobila, brzo rješenje veteranskog statusa i sportska aktivnost. Reintegracija ranjenika s amputacijom udova u normalan život moguća je već nakon šest mjeseci od amputacije. Protekom vremena od amputacije reintegracijski indeks nije se značajno mijenjao. Vrsta amputacije i prolongirano vrijeme do protetičke opskrbe nisu utjecali na reintegracijski indeks, a trajanje kirurškog liječenja primarno je ovisilo o pratećoj ozljedi i reamputaciji, a ne o vrsti amputacije. Duža bolnička rehabilitacija od optimalne nije pružila bolji reintegracijski rezultat, nego je na taj proces djelovala negativno. Čimbenici iz sociodemografskog statusa utjecali su na stupanj reintegracije ranjenika povisujući ili smanjujući reintegracijski indeks.

reintegracija; amputacija; ranjenici

nije evidentirano