hrvatski

Obrazovanje i etničnost: komparativna analiza europskih iskustava

Osnovni ciljevi rada su 1) ustanoviti nastoji li se, i na koji način, u nacionalnim kurikulumima za obvezno obrazovanje zemalja iz uzorka (Švedska, Finska, Irska, Engleska, Njemačka/Schleswig-Holstein, Austrija i Hrvatska) afirmirati kulturna raznolikost i razvitak manjinskih identiteta, i vezano uz to 2) objasniti najvažnije društvene mehanizme koji utječu na odnos prema raznolikosti i identitetima. U traženju odgovora na tako postavljene ciljeve istraživanja polazi se od pretpostavke da je za adekvatnu konceptualizaciju potrebno problematiku kulturne raznolikosti u obrazovanju dovesti u vezu sa specifičnom ulogom obrazovanja u procesima socijalne reprodukcije odnosno socijalne, prvenstveno nacionalne, integracije. Za teorijsko polazište odabrana je Bourdieuova teorija kulturne i socijalne reprodukcije, proširena uvidima nekolicine drugih autora (Weber, Apple, Hall, Habermas). Ukazuje se na važnost Bourdieuove teorije habitusa, odnosno inkorporirane društvene strukture, iz čega proizlazi da se i etnonacionalni identiteti izgrađuju na osnovi inkorporiranja etničkih podjela u društvu. Ovi etnonacionalni identiteti u osnovi potkopavaju građansko univerzalističko samorazumijevanje državljana. Uz to manjinski status, koji proizlazi iz etnokulturne podjele društva, znači i nepriznati kulturni kapital, pri čemu škola predstavlja «simboličko tržište» u kojem kronično slabiji obrazovni uspjeh imaju manjinski učenici. Iz ovog začaranog kruga, zaključuje autor, moguće je izići samo kombiniranjem dviju strategija, jedne koja osigurava jednakost šansi i druge koja priznaje manjinski identitet kao jednakovrijedan. Empirijskom komparativnom analizom niza europskih nacionalnih kurikuluma utvrđeno je, međutim, da se obrazovna interpretacija vrijednosti jednakosti, tolerancije i kulturne raznolikosti razlikuje od zemlje do zemlje. Budući da interkulturalizam, koji se zasniva na «dijaloškoj prirodi ljudske egzistencije», podrazumijeva ne samo propitivanje manjinske nego i većinske kulture, autor zaključuje da se analizirani kurikulumi nesigurno približavaju tom cilju. Na osnovu dobivenih podataka i spomenutih teorijskih premisa zaključno se naglašava da se dva osnovna cilja interkulturnog obrazovanja (osiguravanje jednakosti šansi za manjinske učenike i priprema svih učenika za život u multikulturnom društvu) najučinkovitije mogu ostvarivati paralelno. U tu svrhu potrebno je, s jedne strane, adekvatnim didaktičkim pristupima nastavnike i druge pedagoške djelatnike senzibilizirati za specifičan položaj manjinskih učenika, a s druge, pokušati transformirati binarne obrasce simboličkih klasifikacija na kojima se izgrađuju isključujući oblici identiteta.

interkulturno obrazovanje; identitet; habitus; kulturni kapital; Bourdieu; etničnost; nacionalni identitet; multikulturalizam

nije evidentirano