hrvatski

Župna crkva svetog Petra u Veleševcu - Gesamtkunstwerk rane neogotike u hrvatskoj arhitekturi

Župna crkva svetog Petra u Veleševcu, u Turopolju, jugoistočno od Velike Gorice uz Savu, jedan je od najreprezentativnijih i najzanimljivijih primjera Gesamtkunstwerka u hrvatskoj neogotici 19. stoljeća. Podizanje i opremanje ove crkve povezano je s nekim od najvažnijih procesa u povijesti umjetnosti i arhitekture Habsburške Monarhije. Budući da je u staru župnu crkvu, podignutu početkom 18. stoljeća moglo stati tek 200 ljudi, dok je župa sredinom 19. stoljeća brojala već 2200 duša, već 1841. odobrena je gradnja nove crkve. Započelo se i sa skupljanjem materijala, no izbijanje revolucije 1848-49. prekinulo je ova nastojanja. Tek krajem 50-ih godina izrađen je novi projekt za veleševečku crkvu nakon čega se ponovno započinje s nastojanjima da se započne s radovima. Kako je u tom vremenu Habsburšku Monarhiju obilježavala izrazito centralizirana državne uprava dozvolu za podizanje crkve trebalo je ishoditi u Beču pri Ministarstvu za bogoštovlje i nastavu i Odjelu za visokogradnje Ministarstva za trgovinu, obrt i javne radove. Ove institucije nisu, međutim, dozvolile izvođenje crkve prema projektu koji je 1858. izrađen u Zagrebu, a koji je predviđao podizanje neogotičke crkve identične onima koje su se podizale u selima Bukevju i Voloderu. Izrada potpuno novog projekta za Veleševec povjerena je 1859. arhitektu Carlu Rziwnatzu (Karel Řivnáč), jednom od najvažnijih predstavnika romantizma u češkoj arhitekturi koji od 50-ih živi i radi u Beču, gdje ga dovode Leo Thun, ministar za bogoštovlje i nastavu te njegov brat Franz, referent za umjetničke poslove. S nastojanjima braće Thun da se unaprijedi i reformira stanje u umjetnosti u Habsburškoj Monarhiji može se i objasniti okolnost odbijanja prvotnog projekta za veleševečku crkvu. Rziwnatzov projekt naposljetku neće biti realiziran zbog zaustavljanja većine građevinskih poduhvata uslijed izbijanja Sardinijskog rata 1859. Hrvatska vlada je od 1862. ponovno nastojala pokrenuti gradnju crkve u Veleševecu, no to joj neće uspjeti sve do 1869. Nova uprava u Monarhiji 60-ih odbila je naime, realizaciju Rziwnatzovog projekta, proglasivši ga prereprezentativnim. Građevno upraviteljstvo u Zagrebu izrađuje stoga 1866. novi projekt, koji je odmah odbijen jer je predvidio gradnju premalene crkve. Novi projekt izrađen je u bečkom Odjelu za visokogradnje 1867. i po njemu će naposljetku biti izgrađena crkva 1869. – 1871. godine. Ovaj je projekt znatno pojednostavnio Rziwnatzovo rješenje snizivši znatno visinu crkve. Veleševečka crkva sagrađena je kao jednobrodna jednotoranjska građevina s transeptom i poligonalnim svetištem. Unutrašnjost je nadsvođena križnim svodovima. Arhitektonska dekoracija svedena je na minimum, kako bi se što više uštedjelo. Tijekom prve polovine 70-ih crkva je dobila najveći dio unutrašnje opreme: tri oltara (od kojih je glavni jedan od najreprezentativnijih primjera kasnog romantizma u arhitekturi oltara Hrvatske), orgulje izrađene 1874. kod zagrebačke tvrtke Heferer, klupe, propovjedaonicu, krstionicu, ispovjedaonice. Uređenje crkve bit će završeno 1885. oslikavanjem koje je povjereno zagrebačkom slikaru i arhitektu Augustu Posiloviću koji je nastojao stvoriti specifičan spoj narodnog i gotičkog stila. Figuralni dio oslika izrađen je kasnije, vjerojatno u prvom desetljeću 20. stoljeća sudeći po specifičnim elementima secesijske stilizacije. Nije se moglo ustanoviti tko mu je autor. Osim dviju scena iz Petrovog života: Pasi ovce moje i Petrovo zatajenje komponirane po uzoru na Overbeckove kartone za freske katedrale u Đakovu prikazuje brojne pojedinačne svece. Osobito je zanimljivo pojavljivanje hrvatskog kralja i kraljice Zvonimira i Jelene kao svetaca, iako oni inače nisu beatificirani. Gotovo sva potrebna sredstva za gradnju veleševečke crkve donirala je Vjerozakonska zaklada hrvatske Zemaljske vlade s ciljem realiziranja reprezentativne građevine koja će biti uzor za nove gradnje. Kako je onodobni tisak podrobno popratio i gradnju i opremanje veleševečke crkve sigurno je kako se dio spomenutih nastojanja vlade realizirao. Upravo je nakon podizanja crkava u Veleševcu te obližnjem Bukevju, dakle od kraja 60-ih i početka 70-ih godina 19. stoljeća neogotika započela svoj nagli uzlet u crkvenom graditeljstvu za katolike u Hrvatskoj. Doseljavanjem Hermana Bolléa u Zagreb 1879. taj će se proces dodatno radikalizirati.

Veleševec crkva; neogotika; historicizam; Carl Rziwnatz (Karel Řivnáč); August Posilović; Leo Thun-Hohenstein; Franz Thun-Hohenstein

nije evidentirano