hrvatski

Značenje postmortalnih promjena u određivanju vremena nastanka smrti životinja

Veterinari, a često i vještaci, trebaju odrediti kada je neka životinja uginula, odnosno koliko je lešina stara. Iako se čini da je to jednostavno odrediti to vrlo često i nije tako. Nije lako jer od stručnjaka traži maksimalno znanje iz razudbe životinja, vodeći posebno računa o postmortalnim promjenama. Postmortalne promjene podijelili smo na redovite (koje se pod određenim uvjetima nakon nekog vremena pojavljuju na svakoj lešini) i na izvanredne (koje nastaju samo pod posebnim uvjetima). Tako u redovite promjene na lešini životinja ubrajamo: hlađenje leša (algor mortis), slijeganje krvi (hypostasis sanguinis postmortalis), zgrušavanje krvi (coagulatio sanquinis postmortalis), mrtvačku ukočenost (rigor mortis) te autolizu (autolysis) i raspadanje (putrefactio). U izvanredne promjene na lešu ubrajamo: gnjiljenje (maceratio), sasušenje (mumificatio) i saponifikaciju (adipocire). Sve navedene postmortalne promjene nastaju i nestaju nakon nekog vremena, pod određenim uvjetima ponekada brže, odnosno sporije, o čemu itekako treba voditi računa. Uz nalaz, odnosno nastanak (ili nestanak) postmortalnih promjena treba detaljno ustanoviti stupanj njihove izraženosti i druge osobine (boja i sl.). Slažući nađene promjene, njihov prestanak, odnosno stupanj njihove izraženosti i druge kvalitete u jedan mozaik, približno se može odrediti vrijeme uginuća životinje, odnosno starost lešine. Neke odlike postmortalnih promjena mogu nas tijekom razudbe upozoravati na moguće uzroke uginuća, što obducent treba znati, ali mora nastaviti dalje s razudbom kako bi došao do konačnog cilja, odnosno uzroka uginuća.

postmortalne promjene; lešine; životinje; starost lešine

nije evidentirano