hrvatski

Pjesme »Zlatarove« skupine

U radu je riječ o anonimnim ljubavnim pjesmama br. 642–698 iz Rešetarova izdanja Ranjinina zbornika. One se smatraju homogenom skupinom tekstova i obično pripisuju zagonetnom Andriji Zlataru. U »Zlatarovoj« skupini prvi put u hrvatskoj književnosti pojavljuje se autor koji o lirici razmišlja onako kako će o njoj razmišljati kasniji barokni pjesnici ili prije njih, barem u jednome dijelu svoga opusa, Dinko Ranjina. Za nepoznatog autora važno je pjesmu utemeljiti na dosjetki i iznenaditi čitatelja. Dosjetka se pritom najčešće zasniva na neočekivanoj poenti ili efektnome, ponekad i paralogičnom načinu argumentacije, a ne na retoričkim figurama, primjerice jakim metaforama, i na njihovu gomilanju. Lirski subjekt ne doživljava ljubavnu situaciju uvijek ozbiljno ; priroda ljubavnoga odnosa postaje mu sekundarnom, a njegovo neusiljeno, duhovito prikazivanje primarnim. Dok se ispovjednost svjesno marginalizira, estetsko djelovanje teksta povjerava se učinku argumentacijske dosjetke. Očito je kako u »Zlatarovoj« skupini pjesama imamo posla s dubrovačkom adaptacijom tehnike poentiranja, »epigramatiziranja« ljubavne lirike, tehnike koja je u talijanskoj književnosti s kraja 15. i na početku 16. stoljeća do punog izražaja došla kroz oblik strambotta. Nepoznati dubrovački autor u tome se, prema svemu sudeći, ugledao u talijanske dvorske pjesnike.

Ranjinin zbornik; »Zlatarova« skupina; ljubavna lirika; dosjetka

nije evidentirano