hrvatski

Pravičnost i međunarodno pravo u razgraničenjima morskih prostora

Pravičnost je: "siguran i spontan osjećaj pravednog i nepravednog, naročito kada se očituje u prosuđivanju nekoga konkretnog i posebnoga slučaja". Nitko nikada nije uspio formulirati neki sustav "pravičnih načela" paralelan pozitivnom međunarodnom pravu, koji bi u primjeni vodio predvidljivim rezultatima. Stoga pravičnost (aequitas) valja razmatrati u korelaciji s pravom (jus) i s pravdom (justicia) kao ciljem, a napose pri sudačkom i arbitražnom odlučivanju. Gore opisan osjećaj javlja se najčešće kao reakcija na neko očito nepravedno rješenje koje sudac nastoji izbjeći pri strogoj primjeni prava (summum jus, summa injuria). U tome okviru raspravlja se o pravičnosti infra legem, praeter legem i contra legem. (i) Pravičnost infra legem urođena je zdravoj primjeni svakoga prava. ''Međunarodni sudac, poput unutarnjeg suca, pozvan je po svojoj dužnosti o njoj voditi računa u mjeri koja je u skladu s poštivanjem prava.'' Sudac će se voditi pravičnošću u primjeni svakog pravnoga pravila, čak kada ga stranke na to nisu izričito ovlastile. On će se inspirirati pravičnošću osobito kada mu pozitivno pravo ostavlja izvjesnu slobodu diskrecijskog odlučivanja, npr.: pri procjeni nastale štete ; kod odmjeravanja nadoknade i pri zaračunavanju kamata na dosuđenu svotu ; kod raspodjele troškova sudskoga postupka između stranaka ; kod određivanja rokova u postupku ; i sl. Uz to, u ocjeni dokaza, pri pribjegavanju pojma zloupotrebe prava i kod tumačenja nejasnih i dvosmislenih tekstova, dakle kad god je u položaju da bira između više mogućih rješenja, sudac bi trebao odabrati ono koje se njemu čini najpravičnijim, uzimajući u obzir sve okolnosti datoga slučaja. Ta vrsta pravičnosti, međutim, ne ovlašćuje suca da prekorači jasan smisao nekoga pravnog teksta koga ima primijeniti, niti on smije putem pravičnosti otklanjati nedostatke u pravu ili ispravljati njegove nepravedne posljedice. On mora bona fide primjenjivati pravo na snazi onakvo kakvo jeste. (ii) Pravičnost praeter legem vezana je za odlučivanje u slučaju praznina u pravu. Naročito u rješavanju sporova između država o razgraničenju njihovih kopnenih ili morskih prostora, međunarodni sudac i arbitar imaju široku vlast u odlučivanju po pravičnosti praeter legem, ali pri tome i veliku odgovornost u izricanju pravde. Kompromis kojim stranke od suda traže konačnu presudu u takvim sporovima valja tumačiti kao njihovu neizravnu ovlast da sud odlučuje po pravičnosti u nedostatku primjenljivih pravila pozitivnoga prava. Tu npr. spada određivanje od suda "relevantne obale" i od nje "prostora razgraničenja". U tome se prostoru povlači crta sredine koja se može prilagoditi posebnim okolnosti kako bi se postiglo pravično razgraničenje. (iii) Pravičnost contra legem može se vezivati za posebno ovlaštenje dato od stranaka sudu da njihov spor odluči ex aequo et bono (primjenom članka 38, stavak 2. Statuta Međunarodnog suda). Pri tome valja naglasiti da sud ne smije nikada otkloniti primjenu pravila pozitivnog prava ako ono postoji, da bi izbjegao nepravednu odluku, osim ako ga na to obje stranke izričito ovlaste. U dosadašnjoj praksi predratnog Stalnoga suda međunarodne pravde i sadašnjega Međunarodnog suda nema nijedne presude izrečene temeljem stavka 2. članka 38. Statuta Suda. Moguće je ipak i za takve slučajeve utvrditi širinu slobode sudačkog odlučivanja. Ona je mnogo veća od presuđivanja po pravu, ali nije neograničena. Takva vrst sudačkog odlučivanja najsličnija je izravnim pregovorima stranaka u svrhu zaključenja ugovora, da bi se npr. propisao poseban režim plovidbe u nekom dijelu mora. Ako stranke nisu same uspjele sklopiti ugovor, one mogu na sud ili na arbitra prenijeti ovlast da za sporni slučaj svojom presudom propiše novo pravo. Ali, dok stranke mogu sklopiti nagodbu (transakciju) i na temelju oportunosti, sud i u tim okolnostima mora izreći pravdu, i ne smije se voditi razlozima političke ili druge oportunosti, ili podlijegati pritiscima bilo koje strane u sporu. Prema legitimnim interesima obiju stranaka on mora biti nepristran. Iako se i takvo presuđivanje može makar djelomično ocijeniti kao po pravičnosti contra legem, sud ni tada ne smije činiti ništa što ne smiju niti stranke pri sklapanju ugovora. Presuda ne smije prekoračiti niti jedno imperativno pravilo općega međunarodnog prava (jus cogens), jer bi to i ugovor učinilo ništavim. Ona ne smije zadirati ni u prava trećih država koje nisu stranke spora, jer ga treće države nisu ovlastile presuđivati, a naročito ne da odlučuje ex aequo et bono. Izvan sudačkoga odlučivanja koje se okončava obvezujućom presudom, a u nedostatku objektivnijih kriterija, pravičnost ima mali značaj kao cilj postizanja nekoga rješenja. Npr. u pregovorima o razgraničenju nekoga kopnenog ili morskog prostora svaka od strana tvrdit će da je njezin zahtjev pravičan, a da je zahtjev susjedne države nepravičan, neumjeren i nerazuman. Stoga niti kao sredstvo a ni kao cilj, pravičnost ne može biti zamjena za pravna pravila, niti može po sebi biti izvorom međunarodnoga prava.

pravičnost ; međunarodno pravo ; razgraničenje ; morski prostori

Članak predstavlja prošireno izlaganje na skupu "Izazovi i perspektive u pomorskom pravu i pravu mora : Interesi Republike Hrvatske" (Zagreb ; 2010.)