hrvatski

Zagrebački Filozofski fakultet u revolucionarnoj tranziciji (1945.-1948.)

Povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu istraživački je moguće različito periodizirati. U njegovoj povijesti kao povijesti institucije razdoblje od 1945. do 1948. godine u 1948. godni nema održivu gornju razdjelnicu. U NR Hrvatskoj, odnosno, FNR Jugoslaviji, kao partijskoj državi “narodne demokracije”, dirižistička prosvjetna politika, naročito sveučilišna politika godine 1948. još uvijek su bile daleko od poželjne razvojne koncepcije sveučilišta i znanosti. S druge strane, hrvatski komunisti su 1945. godine došli na vlast s dva kapitalna iskustva iz prethodnog desetljeća. “Sukob na književnoj ljevici” je koincidirao s narodnofrontovskom strategijom i transformacijom ilegalne, malobrojne i unutrašnjim sukobima nerijetko umrtvljene Komunističke partije Jugoslavije, a od 1937. i Komunističke stranke/partije Hrvatske (“titoizacija”). Kongres umjetnika i kulturnih radnika Hrvatske (Topusko, 25.-27. lipnja 1944.), održan na tlu oslobođene Hrvatske, komunistima je bio dokaz da će biti moguća narodnofrontovska “kohabitacija” s inteligencijom različitih provenijencija i orijentacija, koja neće dovoditi u pitanje monopol vlasti partijske države. Od 1945. do 1948. godine u hrvatskoj prosvjetnoj politici razmjerno je najveći bio utjecaj narodnofrontovskih nekomunista (npr., HRSS). Da bi taj monopol mogao opstati, morao je biti (prešutno) tolerantan (ili, represivno tolerantan) spram tradicionalne humanističke inteligencije. Takva je politika bila održiva i zato što su utjecaj ustaša i razina ustaške indoktrinacije bili marginalan problem u sveučilišnoj zajednici. Mnogo veće teškoće u vođenju sveučilišne politike, posebno na području humanističkih znanosti, proistjecale su iz konfliktnih odnosa između Rimokatoličke Crkve i novih državnih vlasti. Na kraju, u Zapisnicima Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske 1945-1952. Svezak 1: 1945-1948. (Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2005.) razmjerno su brojne opaske da neki “drug” ili rjeđe “drugarica” ne može obaviti neki posao jer mora “učiti”, “studirati”. Komunistička avangarda je tih godina, do 1948., bila uvjerena da je “znanje” bitna pretpostavka uspjeha “naučnog socijalizma” u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Partijnost inteligencije je bila projekt bez alternative. Međutim, komunističku inteligenciju nije bilo moguće stvoriti “preko noći”. Polazeći od ove pristupne kontekstualizacije, problematizirat će se hipotezu da su promjene na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1945. do 1948. godine bile u međusobnim prilagođavanjima novih državnih vlasti i jezgre tradicionalnoga fakultetskog establishmenta različita podrijetla i interesa. Rad će biti napisan na temelju arhivskih istraživanja i raspoloživih tiskanih radova.

Filozofski fakultet; Zagreb; revolucionarna tranzicija; 1945-1948.

Banac, Ivo ; Drago Roksandić: supredsjedatelji Pripremnog odbora "Desničinih susreta 2009."