hrvatski

Zakonsko nasljeđivanje bračnih drugova prema Općem građanskom zakoniku na hrvatsko-slavonskom pravnom području

Prema Općem građanskom zakoniku činjenica bračne veze nije bila u potpunosti izjednačena sa činjenicom srodstva te je preživjeli bračni drug bio prihvaćen kao nasljednik, no s određenim posebnostima svojeg nasljednopravnog položaja. Tako je nasljedni položaj bračnog druga bio uvjetovan široko određenim krugom ostaviteljevih srodnika kao potencijalnih zakonskih nasljednika, uređenjem imovinskih odnosa bračnih drugova te slijedom toga uređenjem privatnopravnog položaja žene. S obzirom na to da je bračni drug u nasljeđivanju konkurirao sa svim ostaviteljevim srodnicima, oblik i opseg njegovog prava na ostavinu, tj. pravo uživanja ili pravo vlasništva, ovisio je upravo o tome s kim od tih srodnika podnosi nasljedničku prijavu. Stoga se moglo dogoditi da je, premda su bračni drugovi godinama radili i stvarali imovinu, preživjeli bračni drug imao znatno manje prava na ostavinu nego ostaviteljevi potomci, a osobito daleki srodnici ostavitelja. Za imovinske odnose bračnih drugova vrijedio je sustav razdvojenih dobara te je, ako nije bilo drugačije dogovoreno, svaki bračni drug bio vlasnik imovine koju je unio u brak i nije imao prava na ono što je druga strana stekla za vrijeme trajanja braka. Međutim, za imovinu stečenu za trajanja braka, a u pogledu koje je postojala dvojba o pripadnosti smatralo se da potječe od supruga. Slijedom takvog uređenja imovinskih odnosa u braku kao i uslijed niza ograničenja na koje su žene nailazile prilikom stjecanja imovine, supruga kao preživjeli bračni drug često bila zakinuta u svojim nasljednim pravima te je stjecala samo pravo uživanja, eventualno pravo vlasništva na manjem dijelu ostavine. Takvo stanje stvari potvrđuju istraživani ostavinski spisi tri kotarska suda iz kojih se vidi kako je preživjeli bračni drug u pravilu supruga koja je stjecala ostavinu zajedno s ostaviteljevim potomcima, rijeđe s ostalim srodnicima. Imovina iz sastava ostavine je opet u pravilu zemljišnoknjižno bilo upisana na supruga zbog čega vlasništvo cijele ostavine pripadalo potomcima, a udovici samo pravo uživanja na dijelu ostavine. Premda su pojedini ostavitelji nastojali izbjeći nepravednost takvog zakonskog rješenja, interesantna je činjenica da su položaj udovica često poboljšavali ostavljajućim im veći dio ostavine na uživanje, a ne nužno prepuštajući im pravo vlasništva. Premda osporavano, zakonsko nasljeđivanje bračnih drugova ostalo je na snazi do 1946. te je tek donošenjem jugoslavenskog Zakona o nasljeđivanju (1955) zakonsko nasljedno pravo bračnih drugova značajnije promijenjeno.

bračni drugovi; zakonsko nasljeđivanje; Opći građanski zakonik; hrvatsko-slavonsko pravno područje

nije evidentirano