hrvatski

Kritička promišljanja o novom Zakonu o radu

Nakon četrnaest godina primjene Zakona o radu donesenog 1995. godine, krajem 2009. je donesen, a početkom 2010. je stupio na snagu novi Zakon o radu. Novi Zakon je donesen radi usklađivanja hrvatskog radnog prava s nekim dijelovima europske pravne stečevine. Odmah po donošenju i stupanju na snagu zakon je izazvao veliki interes stručne i znanstvene javnosti. U uvjetima produbljene gospodarske krize postavljaju se pitanja njegovog utjecaja na pravnu sigurnost, zaposlenost i međunarodnu konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Autori u radu analiziraju najznačajnije novine koji novi Zakon o radu unosi u hrvatsko radno pravo. Posebnu pozornost posvećuju uspješnosti usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s mjerodavnim direktivama Europske unije. S obzirom da je i stari Zakon o radu velikim dijelom već bio usklađen s europskom pravnom stečevinom iznose stajalište da je radi pravne sigurnosti i korištenja obimne sudske prakse trebalo samo izmijeniti stari, a ne donositi potpuno novi zakon. S obzirom da se najopsežnije promjene odnose na europsku radničku participaciju, koje odredbe će stupiti na snagu tek pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji, smatraju da je te odredbe trebalo izdvojiti u poseban zakon i sačuvati strukturu i konzistentnost postojećeg zakonskog uređenja radnih odnosa. U svezi s novim odredbama o radnom vremenu, odmorima i noćnom radu ocjenjuju da su zahtjevi koji proizlaze iz relevantne europske direktive prilično nevješto prenesene u hrvatski zakon. Dio odredbi sadržan je u općim odredbama zakona, a dio u dvije glave zakona koje su posvećene radnom vremenu te odmorima i dopustima. Autori posebno upozoravaju na krutost i zahtjevnost zakonskih odredbi koje značajno premašuju zahtjeve koji proizlaze iz mjerodavne direktive. Tako npr. nije predviđena mogućnost dobrovoljnog optiranja smjenskih radnika za rad duži od 48 sati tjedno, nije predviđena mogućnost ugovaranja kolektivnim ugovorima dužih referentnih razdoblja i sl. Zakonodavac je propustio jasno urediti razliku između običnih noćnih radnika i onih koji rade na osobito opasnih i teškim fizički ili mentalno napornim poslovima. Tako izgleda da je za sve noćne radnike uvedeno ograničenje radnog vremena na najduže osam sati. Upozoravaju i na moguće negativne posljedice dodatnog zakonskog ograničenja mogućnosti sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme. Provedena analiza ukazuje i na značajne nedostatke pri uređenju kolektivnih viškova radnika. Nije jasno uređeno koji sve prestanci ugovora o radu aktiviraju poslodavčevu obvezu izrade programa zbrinjavanja viška radnika. Postupak donošenja programa je izuzetno složen, a javna služba zapošljavanja može dodatno odgoditi njegovu primjenu čak do tri mjeseca. Upozoravaju na probleme koje će, zbog problema pri određivanju mjerodavnog kolektivnog ugovora, izazvati primjena odredbi koje omogućuju neposredno, bez prethodnog obraćanja poslodavcu, pokretanje sudskih postupaka radnicima na koje se ne primjenjuje niti jedna kolektivni ugovor. Iako prividno za radnike povoljne te odredbe značajno mogu ugroziti njihovu mogućnost pristupa sudu. Glavne pohvale autori upućuju novom zakonskom uređenju administrativnog proširenja važnosti kolektivnih ugovora. Sada se mogu proširiti samo kolektivni ugovori koje su sklopile reprezentativne udruge radnika i poslodavaca. U postupku proširenja javni interes za proširenje utvrđuje nadležni ministar uz sudjelovanje tripartitnog Gospodarsko-socijalnog vijeća. Prestankom proširenog kolektivnog ugovora prestaju i učinci odluke o proširenju te nema produžene primjene pravnih pravila sadržanih u prisilno proširenom kolektivnom ugovoru. Međutim, upozoravaju na neriješene probleme određenja područja za koje se sklapa kolektivni ugovor te konkurencije dva ili više kolektivnih ugovora na isti radni odnos. Odredbe o pravu radnika na imenovanje jednog člana nadzornog odbora ili drugog nadzornog organa trgovačkog društva ili drugog poslodavaca sada su značajno pojednostavljene, ali je njima ujedno značajno umanjen utjecaj radnog prava na ta pitanja. Odredbe o zabrani diskriminacije gotovo su potpuno izbrisane iz Zakona o radu i prebačene u složeno opće i posebne antidiskriminacijske zakone, a pri tome je zanemarena činjenica da se diskriminacija učestalo javlja upravo u području radnih odnosa. Iako novi Zakon o radu značajno ne mijenja interesne odnose između sindikata, poslodavaca i Vlade uspostavljene prethodnim zakonom i njegovom primjenom, on je ipak usmjeren na jačanje pregovaračkog položaja sindikata. S aspekta učinkovite alokacije hrvatske radne snage i taj zakon, kao i nekoliko prethodnih zakonskih promjena, po mišljenju autora, umanjuje učinkovitost te alokacije. Autori žale što donošenje novog Zakona o radu u uvjetima gospodarske krize nije iskorišteno za promjenu politike tržišta rada. Ocjenjuju da složenost i zahtjevnost hrvatske regulative radnih odnosa nepotrebno umanjuje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.

Zakon o radu; radno pravo; Hrvatska; radni odnosi; rad; ugovor o radu

nije evidentirano