hrvatski

Organski poluvodiči: tanki filmovi kao elektrokromni materijali

U ovom završnom radu obrađen je jedan paradoks – vodljive plastike, odnosno vodljivi polimeri. Vodljivost polimera općenito, kao i mogućnost njihovog dopiranja u cijelom području vodljivosti od izolatora do metala, otkrili su 1976. i objavili 1977. kemičari Hideki Shirakawa i Alan G. MacDiarmid, te fizičar Alan J. Heeger. Od tada su vodljivi polimeri, zbog svojih vodljivih, poluvodljivih te elektrokemijskih svojstava konstantan predmet intenzivnog istraživanja i proučavanja čiste i primijenjene kemije i fizike. Mogućnost vodljivosti imaju samo konjugirani polimeri. To su polimeri kod kojih postoji alternacija jednostrukih i dvostrukih veza. Vodljivost u polimera postiže se dopiranjem, tj. injektiranjem nositelja naboja u kralješnicu konjugiranog polimera. Prvi vodljivi polimer bio je poliacetilen. Međutim, iako je vodljivost dopiranog poliacetilena usporediva onoj od bakra, zbog svoje nestabilnosti na zraku i loše procesibilnosti, poliacetilen nije našao veću primjenu pa su istraživanja krenula u smjeru materijala dobivenih od aromatskih i heterocikličkih aromatskih struktura. Među svim vodljivim polimerima, polianilin je u posljednje vrijeme postigao široku važnost zbog svojeg jedinstvenog mehanizma vodljivosti, stabilnosti u okolini te mnogih drugih dobrih karakteristika. Zbog svojih svojstava, vodljivi polimeri se koriste i industrijski razvijaju radi širokih mogućnosti primjene kao što su: antistatičke zaštite, zasloni mobilnih telefona i televizora manjih dimenzija, zaštita zaslona računala od elektromagnetskog zračenja, izrada svjetlećih dioda, (engl. Light Emitting Diodes, LED), fotodioda i fotonaponskih (solarnih) ćelija, „pametni“ prozori te mnoge druge primjene. Polianilin posjeduje mnoge dobre i korisne karakteristike zbog kojih ima potencijalnu primjenu na multidisciplinarnim područjima. Osim što ima primjenu gdje i većina vodljivih polimera, može se koristiti i kao vodljive tekućine, senzori, membrane za razdvajanje, naprave za digitalnu memoriju, umjetni mišići i dr. Eksperimentalni dio obuhvatio je pripremu tankih filmova polianilina na stakalcima i ITO elektrodama primjenom različitih tehnika i njihovu optičku karakterizaciju laboratorijskim UV/VIS spektrofotometrom, a praćen je i elektrokromizam, jedno od najzanimljivijih svojstava polianilina i vodljivih polimera općenito.

elektrokromizam; polianilin; tanki filmovi

nije evidentirano