hrvatski

Model usavršavanja visokoškolskih nastavnika

U radu se nastoji prikazati problematika osposobljavanja i usavršavanja visokoškolskih nastavnika, što je jedan od bitnih čimbenika postizanja kvalitete visokoškolske nastave, kao i visokoga obrazovanja uopće, ali i digniteta profesije visokoškolskih nastavnika. Iskustva osposobljavanja i usavršavanja visokoškolskih nastavnika na institucijama visokog obrazovanja u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Nizozemskoj i Sloveniji upućuju na to da su ove inicijative u najvećem broju slučajeva odgovor institucija visokog obrazovanja na upućene im kritike o nezadovoljavajućoj kvaliteti nastave, i to od strane države, industrije i poslodavaca. Što se tiče konkretnih programa koji egzistiraju na pojedinim visokim učilištima, mogu se uočiti tri osnovne tematske skupine s manjim varijacijama u praksi: programi usmjereni na usavršavanje procesa nastave i učenja, programi usmjereni na osobni razvoj sudionika te programi usmjereni na razvoj same visokoškolske organizacije. Najuspješniji su primjeri programa institucionalno organizirani unutar samostalnog odsjeka ili službe pojedinog sveučilišta, i to kao njihove primarne djelatnosti. Uspješnost programa velikim dijelom ovisi o uspostavljenoj komunikaciji između uprave institucija i sudionika te centralnog odsjeka i pojedinih fakulteta i studija, stoga partnerskoeklektički model najbolje udovoljava zahtjevima njihova uspješna funkcioniranja. Svaki uspješan projekt osposobljavanja i usavršavanja visokoškolskih nastavnika ciklički započinje i završava pažljivo promišljenim postupcima evaluacije nastavne prakse, prema čijim se rezultatima usmjeravaju sve daljnje inicijative. U empirijskom se istraživanju nastoji ispitati aktualno stanje kvalitete visokoškolske nastave na Sveučilištu u Rijeci te mogućnosti uvođenja programa osposobljavanja i usavršavanja visokoškolskih nastavnika i na naša visoka učilišta. Predložene su kriterije kvalitetne visokoškolske nastave (15 kriterija) procjenjivali nastavnici i studenti Sveučilišta u Rijeci te strani stručnjaci iz područja usavršavanja visokoškolske nastave. Nastavnici i studenti procjenjivali su nastavu kao idealnu (procjena relevantnosti i prinosa svakog kriterija uspješnoj nastavi) i realnu (procjena poštivanja svakog pojedinog kriterija u nastavnoj praksi), dok su strani stručnjaci procjenjivali samo idealnu nastavu. Nastavnici se i studenti slažu u ideji o idealnoj nastavi: odražava je primarna usmjerenost na nastavnika (dobro pripremljen, stručan, pravedno procjenjuje) i predmet koji poučava (poučava s jasno postavljenim ciljevima). Položaj studenta u toj nastavi vidno je zanemaren, jer kriterije koji se odnose na poštivanje individualnih razlika studenata, traženje povratnih informacija od studenata i razvijen mehanizam odgovaranja na te informacije nastavnici su i studenti najniže procijenili. Kada je riječ o realnoj nastavi, studenti se ne slažu s time da su nastavnici spremni za pomoć i da pravedno procjenjuju (uočena najveća razlika u rangovima); slažu se da su dobro pripremljeni i stručni u svom predmetu. Najniže procijenjeni kriteriji isti su kao kod idealne nastave kod obiju skupina ispitanika. Strani se stručnjaci od nastavnika i studenata znatnije razlikuju u procjeni važnosti kriterija koji se odnose na položaj studenata u nastavi, kojima, uz dobru pripremljenost nastavnika, daju najvišu ocjenu. Iako su i nastavnici i studenti upozorili na potrebu prevladavanja uočenih nedostataka, strani su stručnjaci svoje prijedloge jasno usmjerili: uvođenje programa osposobljavanja i usavršavanja visokoškolskih nastavnika, institucionalno organiziranih unutar sveučilišta smatraju esencijalnom mjerom za poboljšanje kvalitete nastave. Pritom valja uvažavati interese i potrebe čimbenika odozdo (nastavnika i studenata), ali i imati podršku elemenata s vrha (rukovodstva pojedinih institucija, sveučilišta, ministarstava), koji će takve inicijative podržavati. Osnovni je preduvjet razvijanju takvih programa, prema mišljenju stranih stručnjaka, primjerena akademska klima te kultura koja potiče i kontinuirano provodi usavršavanje kvalitete nastave. Stoga se predlaže cjelovit model osposobljavanja i usavršavanja visokoškolskih nastavnika koji uvažava uspješne primjere sa svjetskih sveučilišta, ali i specifičnosti naše situacije u visokom obrazovanju.

Visokoškolska nastava; nastavnici; usavršavanje; evaluacija; kvaliteta

nije evidentirano