hrvatski

Eksplicitno i implicitno u učenju jezika: lingvistička perspektiva

Naglašavanje važnosti poticanja i razvijanja komunikacijske kompetencije nasuprot lingvističkoj, osobito kod djece u prvim razredima osnovne škole (Pavličević-Franić, 2000 ; Pavličević-Franić, 2001) odražava se uvođenjem u nastavu hrvatskoga jezika , funkcionalno-komunikacijskog pristupa umjesto normativno-gramatičkoga. Očito je da odnos komunikacijske i lingvističke kompetencije pripada temeljnim teorijskim i praktičnim problemima u području učenja jezika. Ovaj rad usredotočit će se na lingvističku kompetenciju s osnovnom namjerom da se uz pomoć lingvističkih pretpostavki pokuša protumačiti neuspješnost normativno-gramatičkoga pristupa u podučavanju jezika, odnosno u učeničkom stjecanju jezičnih znanja. U tu svrhu lingvistička kompetencija predškolskoga djeteta razložena je na tri vrste jezičnih znanja (Ellis, 2005 ; Hulstijn, 2005): implicitno znanje – usvojeno je nesvjesno znanje materinjskoga (prvog) jezika s kojime učenici dolaze u osnovnu školu, a koje čineći podlogu ukupnog jezičnog znanja govornika, omogućava tečnu produkciju i usmjerenost pažnje na poruku ; eksplicitno znanje – svjesno je naučeno znanje koje omogućava učeniku razumijevanje procesa i pravila svojega jezika te svjesnu kontrolu nad izričajem ; i metajezično znanje – tj. znanje tehničkih termina koji omogućavaju učeniku da objasni procese i pravila svojega jezika. Na temelju saznanja o trima lingvističkim kompetencijama te o postojećim pristupima poučavanja hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, u zaključku se razmatraju metode poučavanja kojima bi se eventualno omogućila veća učinkovitost: funkcionalno-komunikacijska, revidirana normativno-gramatička i proširena funkcionalno-komunikacijska metoda.

lingvistička kompetencija, implicitno znanje/učenje, eksplicitno znanje/učenje, metajezično znanje, funkcionalno-komunikacijski pristup, normativno-gramatički pristup

nije evidentirano