engleski

Allergic reaction in skin - impact on the respiratory system

Atopijske bolesti kao atopijski dermatitis (AD), astma i alergijski rinitis (AR) su zajedničke upalne bolesti s jednakim patofiziološkim mehanizmom čija je etiologija multifaktorijska i temelji se na interakciji genetskog faktora te faktora okoliša. Opažanja o povećanoj povezanosti AD, astme i AR potječu iz epidemioloških, patoloških, fizioloških, imunoloških i kliničkih studija. Epikutana senzibilizacija na alergene može pobuditi sistemski alergijski odgovor, uključujući gornje i donje dišne putove. Stoga se smatra da će do 80% djece s AD razviti alergijsku bolest dišnih putova tijekom djetinjstva, a u 40-50% djece razviti će se astma. Razvojna progresija alergijske bolesti u ranom djetinjstvu često se naziva atopijskim/alergijskim slijedom (atopic, allergic march). Radi se o prirodnom tijeku alergijskih ili atopijskih manifestacija koje se odlikuju tipičnim slijedom kliničkih simptoma i stanja koji se pojavljuju u određenoj dobi i često perzistiraju tijekom dugog vremena ili doživotno. Porast prevalencije alergijskih bolesti u razvijenim zemljama posljedica je poboljšanja općih uvjeta života i višeg higijenskog standarda. Prema tzv. “higijenskoj hipotezi” izlaganje endotoksinu i drugim bakterijskim proizvodima u ranom razdoblju života štiti od razvoja astme. Noviji epidemiološki podaci pokazuju obrnut odnos između izloženosti endotoksinu u okolišu i atopijske senzibilizacije i atopije. Izloženost visokorizične djece niskim razinama endotoksina povećava rizik alergijske senzibilizacije. Naprotiv, visoke razine endotoksina u okružju povezane su sa smanjenim rizikom atopije i astme u djece školske dobi. Endotoksin ostvaruje svoje učinke putem receptora CD14 čije izražavanje određuju genetički faktori. Moguće je da današnjoj djeci nedostaju bitne interakcije s bakterijama i bakterijskim proizvodima putem TLR4 i CD14 koje upućuju imunosustav prema tolerogenom, protuupalnom fenotipu u kojem prevladavaju citokini TGFβ i IL-10. Rizični faktori za razvoj alergijskih bolesti u ranom djetinstvu smatraju se starija dob majke, manji broj poroda, prematuritet, niska porođajna težina, prenatalno i postnatalno izlaganje duhanskom dimu. Djeca koje žive u malim obiteljima rjeđe imaju infekcije, što ima posljedicu smanjeno izlučivanje Th1 citokina, prvenstveno IFN-γ, što omogućava održavanje Th2 citokinskog profila. Osim okolišnih faktora za razvoj alergijskih bolesti bitna je genetička podloga. Važnu ulogu imaju geni za IL-4 receptor, IL-13, FcR1β i glutation-S-transferazu. Posebno se značenje pridaje genu ADAM33 koji je povezan s astmom i bronhalnom preosjetljivošću te s remodeliranjem i progresijom bolesti, nadalje genima GATA 3, koji je regulacijski faktor za Th2, T bet koji pomaže transkripciju IFN-γ te FOXP3 koji je odgovoran za T-regulacijske limfocite. Rana epikutana senzibilizacija predstavlja «ulazna vrata» za daljnji razvoj alergijskih bolesti. Alergijski slijed uočile su razne studije. Bergman i suradnici uvidjeli su da dojenčad s AD u 69% razviju do 5. godine života senzibilizaciju na aeroalergene, a u 77% to razviju djeca čija oba roditelja imaju pozitivnu obiteljsku anamnezu za atopiju. 15-30% djece s AD ima koegzistirajuću astmu. Rizični faktori za razvoj astme u djece s AD su težina AD te visoka razina ukupnih IgE antitijela. Djeca s težim oblicima AD i višom razinom IgE antitijela češće razviju astmu i AR. Na povezanost AD i alergijskih bolesti dišnih putova upućuje i postojanje zajedničkih kromosomskih veza na kromosomima 5q31-33, 11q13 i 13q 12-14. Također, mutacije filagrina, (proteina odgovornog za pravilno funkcioniranje kožne barijere), uočene su kako u AD tako i u ostalim alergijskim bolestima dišnog sustava. Epikutana senzibilizacija preko oštećene kožne barijere inducira ekspresiju Th2 citokina (IL-4), IgE i IgG1 antitijela, a suprimira Th1 citokine ( INF-γ). Kutane APC stanice igraju važnu ulogu u stimulaciji Th2 odgovora i u razvijanju atopijskog slijeda. Epidermis djece s AD sadrže povećani broj Langerhansovih stanica koje na svojoj površini nose IgE, kao i dendritičke epidermalne stanice koje izražavaju visokoafinitetni receptor za IgE (FcεR1). Prisutnost Langerhansovih stanica koje nose FcεR1 receptor odgovorne su za (upalom-inducirane) kožne lezije nakon provokacije alergenom. Keratinociti s abnormalnom kemokinsko-citokinskom produkcijom doprinose migraciji leukocita i T-limfocita u kožu i tako dinamička interakcija između upalne i remodelirajuće komponentne pomaže prolongaciji upalnog imunog odgovora u AD. Alergeni koji se vežu za FcεR1 receptor na Langerhansovim stanicama (LC), migriraju u limfne čvorove i induciraju Th2 stanice, čiji citokini (IL-4, IL-5 i IL-13) putem cirkulacije dospijevaju u nosnu i plućnu sluznicu. Nadalje, inhalacijom alergeni dospijevaju u APC koje ih potom izlažu putem molekula MHCII na površinu stanice gdje se događa interakcija sa CD4+ T-limfocitima, a putem citokina aktiviraju eozinofilne granulocite, potiču sintezu IgE, proliferaciju mastocita, aktivaciju epitelnih stanica i glatkih mišićnih stanica što perpetuira upalu u _ First Croatian Congress of Allergology and Clinical Immunology _ 105 astmi. Brojne studije pokazale su povezanost senzibilizacije u koži i sluznici respiracijskog trakta, što se najčešće uvidjelo na primjeru alergena grinja. Spergel i sur. pokazali su da epikutana senzibilizacija na proteinski alergen ovoalbumin u koži eksperimentalnih životinja može izazvati atopijski dermatitis, povećanu proizvodnju IgE i porast eozinofilnih granulocita u BAL-u, dok su Herrick sur. uz epikutanu senzibilizaciju pridodali i inhalaciju ovoalbumina, nakon čega su također uočili hiperreaktivnost dišnih putova i pojavu upalnih stanica. Ovi podaci jasno upućuju da alergijska reakcija u koži ima implikaciju na dišni sustav. Izbjegavanje alergena, identifikacija i redukcija pokretača uz pravilnu njegu kože može poboljašati ili čak prevenirati druge manifestacije alergijskih bolesti. Vlaženje kože oslabljuje funkciju kožne barijere i glavni su uzrok perzistiranja AD. Rana intervencija s protuupalnim lijekovima može prevenirati pojačanu produkciju IgE antitijela i pritjecanja upalnih stanica u koži, ali i u dišnim putovima, tj. plućima i nosu. Zaključak: Pacijenti s AD predstavljaju povećani rizik za razvoj ostalih atopijskih bolesti uključujući astmu i alergijski rinitis. Rana senzibilizacija i težina kliničke slike AD korelira s visokim rizikom za razvoj astme, što upućuje na važnost uloge perkutane senzibilizacije kroz oštećenu atopijsku barijeru. Terapija koja modificira težinu AD u dojenčadi i male djece može smanjiti rizik za eventualni razvoj astme i/ili alergijskog rinitisa.

atopic dermatitis; asthma

nije evidentirano